|
Božićni delegati svijetaIz 60,1-6; Ps 72; Ef 3,2-3a. 5-6; Mt 2,1-12
Božić je prošao. Ljudi su se razišli, gozbe su završile. Dijete smo vidjeli, s anđelima se veselili. Torte smo pojeli, pjesme otpjevali. Sad je vrijeme za stare rutine i stare poslove. Da, tako završavaju sva zemaljska slavlja: ona se iscrpe i minu, iščeznu i kao da umru, nestanu. Ali nebeske stvari ne - one su kao živo biće: proklijaju kad misliš da je sve gotovo, i tamo gdje ne bi očekivao zazelene se i rascvjetaju, raspjevaju i zamirišu... Zamisli ti: s istoka tri kralja, mudraca, što li – dolaze pokloniti se Kristu, malom djetetu... taman kad se o tome prestalo pričati, kad su se stolovi počistili, kuhinje oprale...
Da bi smo taj povijesni događaj razumjeli, treba se vratiti u pred-raspoloženje i ono iščekivanje Mesije: da, znali smo da je Krist najavljen Židovskom narodu, i da su ga oni čekali. Pa je i u redu da su dobili obavijest o tome da je Mesija došao. Ali, zaboravili smo na ljubav Božju prema svim narodima svijeta. Ono što će kršćanstvo naviještati kasnije, onako kako je to Krist izričito tražio (učinite sve narode mojim učenicima...), Bog je, a da nismo znali, već činio i prije Kristovog proglasa o naviještanju Evanđelja.
Nismo znali! Ali, srce veseli ta Božja briga za sve narode, svu njegovu djecu. Doista, tijesno bi nam bilo osjećati kako Bog voli samo „izabrani narod“, pa makar se ja nalazio u njemu. Teško mi je feštati ako ne smijem pozvati susjeda, prijatelja, kolegu, prolaznika... Teško mi je slaviti Božić ako on ne pripada svima, ako ne smijem prema svakom živom i mrtvom pružiti ruku susretljivosti. Jer, slaviti Božić upravo znači htjeti zagrliti svijet... ali, kako bi se to dalo ako bi neki unaprijed iz toga bili isključeni?
Evo utjehe: kako god u nama Božji duh čezne za tim da svakog dotakneš, tako i Bog - naravno da nije mogao šutjeti i ne pozvati delegate svega svijeta. Ovo nas dovodi i pred još jedno pitanje: a kako znademo da se nisu još neki drugi kraljevi i narodi poklonili, da Bog nije našao načina da se možda i kralj tvoga naroda – onog kojem si pripadao ili iz kojeg si ponikao – nije našao u Betlehemu? Jel' da da bi ti to volio? A možda i jest? Zapravo, da: baš jest! Ovim činom, najdoslovnije, smiješ radovati se i vjerovati kako se to zbilo, i slavljenje ovoga događaja baš nas u to uvjerava.
Lijepo je osjećati kako se, već po njegovom rođenju, u Kristu ujedinjuje cijeli svijet. I s Kristom grliti cijeli svijet! Koliko je stoljeća, pa i tisućljeća trebalo da prepoznamo kako su svi ljudi braća! To što mi kršćani jedini znademo svu istinu, i jedini vjerujemo u istinita otajstva – jer nam je osobno Bog to sam otkrio – ne znači da nije ponešto govorio i drugima, i da i druge ne želi. Naše znanje o Bogu imperativ je: mi osobito moramo grliti cijeli svijet, biti sposobniji za praštanje, jer nam je „više dano“.
Ovaj današnji događaj je i poziv, čak bi se i tako smjelo shvatiti, molba „poganskoga svijeta“: „pomozite nam, molite za nas, čuvajte nas...“ „Poganski svijet“ ovime daje mandat, i moli nas da ih imamo na srcu... ali, „poganski svijet“ nas, tako, i potiče da budemo autentični kršćani, podsjećaju nas na našu dnevnu zadaću, i naše obećanje Bogu. Krist je uvijek isti: svi ljudi su mu na srcu, jednako, sasvim jednako. I u daleke, nežidovske narode, utisnuo je u srce čežnju za mesijom. Pa kako bi on mogao proći zemljom da im nekako ne javi da je već tu... kako bi mogao mirno ležati u svojim jaslicama, a ne dojaviti nekako po anđelima da je stigao... Ili: zar mislimo da su oni anđeli, koji su se javili pastirima – ostali samo na području betlehemskih pašnjaka, i da ih srce nije ponijelo i drugima – koji su također čeznuli za spasenjem?
Danas nas Krist osobito upozorava: došao sam svima! Danas nas Crkva poziva da sebi stavimo zadaću misliti na sve narode, sve religije, sve rase, sve ljude dobre volje: svu djecu Božju, svu našu braću svega svijeta - imati ih u srcu, i zagovarati za njih kod Boga, i moliti da i njima dade ono čemu se nadamo i u što vjerujemo. Danas je dan kad se trebamo sjećati: evo, svi narodi će Krista na koncu prepoznati kao svoga kralja, kao ova trojica u Betlehemu.
Torte smo pojeli, pjesme otpjevali... tako završavaju sva zemaljska slavlja... Ali nebeske stvari ne: one traju i traju, i traju... Dok drugi to možda i ne znaju, kršćanin svim srcem grli sve narode, rase, vjere i nacije... kao Krist: do vječnosti, svu braću, sve ljude, do neba...
P. Ivan Mandurić, SJ |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Informativne sadržaje stranice nije dozvoljeno koristiti bez prethodne dozvole urednika.