|
Vječnost kao rođendanSir 24,1-4.12-16; Ps 147; Ef 1,3-6. 15-18; Iv 1,1-18 Za razliku od slavlja i radosti koja se osjeća i slavi na sam Božić, današnje čitanje budi u nama radost zbog njegovoga rođenja prije svih vjekova – kao Sina Božjega, kao druge Božanske osobe. Nakon što smo proslavili njegovo zemaljsko rođenje, sada se radujemo radi njegovoga rođenja kao Riječi Božje. Posvješćujemo sebi da imamo Krista po kojem sve zadobismo, pa i posinstvo Božje, o kojem govori sveti Pavao u drugom čitanju. Radujemo se Božjem naumu od vječnosti. Osjeća se poetična radost izvjestitelja Ivana zbog ljubavi Božje izražene u Riječi, Sinu Božjem, Isusu Kristu. On, za razliku od ostalih evanđelista, ne počinje zemaljskim događajem. Bliskiji je početku izvještaju o početku stvaranja, ali ide i dalje od početka stvaranja samoga. Radosno kliče radi ljubavi Božje za čovjeka izražene u njegovom naumu prije svih vjekova. Sve ono što Ivanovom evanđelju bude slijedilo, samo je ostatak radosne vijesti, ali ona je odzvanjala i prije svih vremena, u početku samom! Takva radost nadilazi sami događaj Utjelovljenja i Betlehemskog rođenja, pa se treba protezati, ne samo kroz godinu, nego i kroz svu vječnost.
Ivan se raduje ljubavi Božjoj, i njegovoj milosti po kojoj sve zadobismo, ali i više od toga. On slavi Boga radi vječne pobjede, ali i više od toga. Raduje se radi našega posinstva u njemu, ali i više, više i od toga: to je radost Bogu radi Boga samoga. Nema tu više samo ekonomije spasenja, niti samo slavlja neke pobjede, niti se ta radost i slavlje Boga može sagledavati na bilo kojoj razini dobitka. Ovo je slavlje Boga samoga, i njegovih dijela i njegove egzistencije radi Boga samoga i radi same ljubavi prema Bogu. Slavi se „povijest“ Božja koja je nadvremenska, i naum Božji kao takav, koji je svet jer je Božji. To je radost i obavijest, doista radosna vijest na najčistiji način. Ta radost nije samo radi onoga što zadobismo, ne zbog bilo kakvog interesa, nego rajska radost – predokus rajske radosti – radost radi Boga samoga.
Doista, tek ako se osjeća ta ludost ljubavi, tek onda se može čitati i razumjeti Ivana. To je perspektiva djeteta koje se divi svemu očevom, i razumije ono što se i ne da razumjeti, jer ljubav sve vjeruje, pa po toj vjeri sav uranja u misterij kojeg razumom ne dokučuje. Trajno nam se je radovati, ne samo radi nas samih i radi našega spasenja, nego radi ljubavi same. Ivan se raduje što će svi povjerovati Svjetlu, ne radi toga što će se time spasiti, nego što je pravedno da sva slava pripada Bogu. Uistinu, to je temelj svake prave zdrave duhovnosti i svetosti. Zaboraviti na sebe samoga i svoj dobitak, i činiti ono što istinoljubivost traži. A nema veće istine od toga da je Bog Bog, niti pravednijega dijela od davanja Bogu tog priznanja. Zato i na početku Očenaša, prva molitva jest molitva slave, imperativ: „sveti se ime Tvoje“. To priznanje dušu liječi, ispovijed te istine donosi u biće duboki mir i rješava svih konflikata. Nasuprot tome zatajenje, pa čak i neshvaćanje te istine donosi trajnu napetost i nemir. Zato Ivanova Evanđelja i počinje slično kao Očenaš – priznanjem Bogu da je Bog, velik, pravedan i nadasve svet, on i sva djela njegova.
Svojevoljno priznavanje te istine uvjet je mogućnosti primanja Boga i svih njegovih milost. Ono proizlazi iz čežnje za Bogom i Nebom, čežnje za susretom sa tom Istinom i Svjetlom u kojem ćemo Božju Istinu vidjeti i gledati. Čežnja iz grješnoga svijeta. Bog nas, držeći nas u grješnome svijetu, uči da nam je potrebna njegova milost. Bog nam mora biti Bog. Grješnost „služi“ za to da shvatimo da sva slava pripada Bogu, a ne čovjeku. To je najglavnija zadaća i cilj Božje pedagogije. Nije Bogu problem opraštanje naših grijeha, niti je svetost po sebi problem. Po njemu imamo i zadobivamo svetost. Ali, ono što ni Bog ne može bez nas, jest to da on nama bude svet, da njega trajno dragovoljno izabiremo za svoga Boga, ne radi konačne koristi, nego radi pravednosti i ljubavi prema istini. Zato to i jest Prva Božja Zapovijed, i zato nas Krsti i uči molitvu započinjati davanjem slave Bogu.
Treba konačno zamijetiti kako se Ivanov proslov u potpunosti poklapa s prvom Božjom zapovijedi, kao i molitvom Očenaša: kao što dekalog ne počinje nabrajanjem ljudskih tipičnih prijestupa, nego pozivom na poštivanje Boga i izabiranje Boga za Boga, proglašavanje Boga svojim Bogom, te kao što molitva Oče naš započinje istim prvim imperativom „sveti se Ime Tvoje“, tako i Ivanov prolog ne započinje opisivanjem zemaljskih događaja, nego veličanjem Boga samoga u drugoj Božanskoj osobi, Riječi – Evanđelju samom.
Crkva nas danas poziva: Priznaj Boga, izaberi Boga, spominji i veličaj Boga i slavu Njegovu. I uči nas Crkva kako to činiti - kao Ivan i Pavao u današnjim čitanju: sjećajući se vječne istine i vječnoga nauma Božjega. Ne smije nam ni grješnost ni svetost biti preokupacija, nego slava Božja, kako i nalaže Prva zapovijed, kako počinje Očenaš… To je puno jednostavniji, pa i jedini mogući put u nebo: biti otvoren za milost diveći se veličini i slavi Božjoj, u kojem sve po Sinu njegovom zadobismo!
P. Ivan Mandurić, SJ |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Informativne sadržaje stranice nije dozvoljeno koristiti bez prethodne dozvole urednika.