|
Iz novog broja
Biskup Mijo Škvorc (1919-1989) U Križevcima je 3. listopada 2009. održan znanstveni skup „Život i djelovanje biskupa Mije Škvorca“ (povod: dvadeset godina od njegove smrti). Kroz sedamnaest referata prikazan je ovaj izuzetan lik naše Crkve 20. stoljeća. Riječ je o čovjeku koji je u olovnim vremenima komunističke vladavine bio zvijezda našega podneblja. Svojim znanjem, duhovnošću, optimizmom i vizionarstvom donosio je ohrabrenje našim vjernicima, napose intelektualcima.
Isusovac o. Škvorc bio je bogata duša, o čemu svjedoče njegovi brojni spisi i mnogi suvremenici koji su ga poznavali kroz izgovorenu riječ kao propovjednika, predavača, konferansijera. O. Josip Ćurić SJ za njega reče: „Tko je čuo samo jednu njegovu propovijed, mogao je i morao uvidjeti da pred sobom ima čovjeka Božjeg, puna izvanrednih talenata – kako naravnih, tako i nadnaravnih. Kod svakog nastupa o. Mije očitovala se neobičnom snagom njegova duša: duša djeteta koja se zanima za sve dobro i lijepo, za sve što raste 'uvis', prema Nebu, prema Isusu; duša pjesnika, koji je sposoban čudesno blago svoga znanja i osjećanja pretočiti u skladan, neodoljiv, ponekad i gromovit govor; duša karizmatika koji je pročišćen milošću i stradanjem…
U dodiru i razgovoru s o. Mijom osjećali smo kao da nas je 'okupao' valom evanđeoskog optimizma, valom životne radosti i nade u bolju, Božju budućnost. Taj karizmatički dah vedrine i poleta zrcali se također u njegovoj pisanoj riječi, napose u brojnim stihovima.“ A o. Miljenko Belić SJ piše: „O. Mijo Škvorc nesumnjivo je bio intelektualac visokog dometa. Je li to bila njegova najznačajnija crta? Gotovo bih se usudio reći da je on usto bio još više čovjek velika srca. I to je veliko srce vrlo intenzivno ljubilo Boga – Trojedinoga i Utjelovljenoga – ljubio je Presvetu Djevicu Bogorodicu, ljubio je Kristovu Crkvu, ljubio je hrvatski narod uvijek i svagdje. Ta četverostruka ljubav je bila žarka, etički uravnotežena, psihološki skladna, jaka kao vulkan.“
Na Filozofskom institutu Družbe Isusove u Zagrebu o. Škvorc je od 1950. do imenovanja biskupom (1970) predavao ove predmete: povijest filozofije, gnoseologiju, teodiceju, retoriku i homiletiku, sredstva društvenog priopćavanja, uvod u Kristov misterij. Već kao mladi svećenik postao je propovjednikom na misi za intelektualce u Bazilici Srca Isusova u 11 sati. Kasnije je u Palmotićevoj ulici držao i kateheze za studente, na koje je dolazilo više stotina slušatelja (preko 600!). Sve je više smetao komunističkim vlastima: uočili su kako propovijedima i konferencijama privlači mlade i akademski obrazovane ljude. U „Vjesniku“ od 10. travnja 1952. čitamo: „Jezuita Mijo Škvorc održao je ovih dana u isusovačkoj crkvi u Zagrebu 'propovijedi' s pretenzijom da 'naučno' objasni opstojnost Božju i koješta drugo… Ne ćemo se zadržavati na svim provokacijama i aluzijama jezuite Škvorca. Dovoljno je sjetiti se, da je on u svojoj 'propovijedi', među ostalim, sve u svijetu (a misleći prije svega na nas) podijelio na dvije struje: struju zla, zlobe, prevare, laži i materijalizma, te na struju Božjeg svjetla, istine i ljubavi…“
Zbog propovijedi bio je optužen i protiv njega se vodio sudski proces 1955. god. Nakon dva mjeseca istražnog zatvora osuđen je na dvije godine strogog zatvora. Kaznu je odslužio od 1956. do 1958. u Staroj Gradiški. Uznički život bio je težak: represija, naporni fizički radovi, voženje zemlje i šljunka iz Save…Vrativši se s robije nastavio je svoje svećeničke poslove. Postao je i članom raznih povjerenstava tadašnje biskupske konferencije: za nauk vjere, za laike, za one koji ne vjeruju.
O. Škvorc mnogo se bavio suvremenim ateizmom. Stoga je u ondašnjoj državi i bio najprikladnija crkvena osoba za dijalog s poznatim marksistom Brankom Bošnjakom. Njihovo čuveno raspravljanje dogodilo se na tribini „5 poslije 8“ u Studentskom centru u Zagrebu god. 1967, a nazočilo mu je oko 2500 ljudi!
God. 1970. dobio je počasni doktorat Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, a te je godine imenovan i pomoćnim zagrebačkim biskupom. Obnašao je dužnosti generalnog vikara grada Zagreba, delegata za tisak, delegata za redovnice, predsjednika Odbora za „Caritas“, tajnika Odbora za međunarodni Marijanski i mariološki kongres 1971. Bio je u svim strukturama nadbiskupije i biskupske konferencije. Postao je i članom rimskog Povjerenstva za dijalog s nevjernicima.
Biskup Škvorc je revno obilazio župe i svuda zanosno propovijedao. Privlačili su ga novi duhovni pokreti u Crkvi, pa je promicao mali tečaj (kursiljo), fokolarine, pastoral obitelji, rad s mladima (List mladih „MI“), pobožnost Gospi… Češće je obilazio naše iseljenike u Europi, Americi i Australiji.
Kroz cijeli je život Škvorc mnogo čitao te izvrsno poznavao domaću i svjetsku književnost. Od mnogih talenata koje je posjedovao treba istaknuti i njegov vlastiti spisateljski i pjesnički dar (sačuvano je oko tristo pjesama, od kojih je njih četrdesetak uglazbljeno i pjeva se u našim crkvama). Objavljivao je članke u brojnim časopisima. Njegovo golemo znanje iz filozofije, teologije, književnosti i povijesti dolazi do izražaja u pet opsežnih knjiga: 1) „Vjera i nevjera. Problem naših dana i misterij naših duša“ (1982), 2) „Jeruzalem ili Antiohija? Isusova Crkva na svom gotovo dvotisućljetnom hodu…“ (1988), 3) „Najvjernija odvjetnica naše Crkve, našeg naroda, naše obitelji, našeg srca” (1988), 4) „Isus – Spasitelj. Životni put i tajna osobe“ (1998) i 5) „Molitva svake duše“ (2006). Prva je knjiga duboko filozofsko-teološko promišljanje o vjeri i nevjeri. Druga je govor o raznim kulturnim i društvenim stvarnostima sa stajališta Crkve kroz cijelu njezinu povijest. Treća je spis o Mariji (svojevrsna mariologija). Četvrta i peta knjiga tiskane su nakon autorove smrti: „Isus – Spasitelj“ je sveobuhvatni kristološki traktat, a „Molitva svake duše“ rudnik duhovnoga blaga u kojem donosi razmišljanja i molitve raznih tipova ljudi. Djelo je nastajalo za vrijeme autorove robije. Sve su te knjige pisane bogatim rječnikom i sjajnim stilom, a za posljednju bih se usudio reći da je remek-djelo ne samo u duhovno-molitvenom nego i u književnom pogledu.
Životni put isusovca i biskupa Mije Škvorca započeo je u rodnom Ruševcu kraj Križevaca, nastavio se preko gimnazijskih dana u Travniku, a cijeli svoj radni vijek proveo je u Zagrebu: tu je, kao i u cijeloj domovini, ostavio svijetli i neizbrisivi trag duhovnog i intelektualnog velikana. „Bila mu je važna duhovna vertikala, evanđeoska svježina, etičnost i crkvenost! Poticao je na ideale i životno svjedočenje, kao vid suvremene evangelizacije svijeta i čovjeka!“ (kanonik S. Kožul).
Prof. dr. sc. Marijan Steiner
Novi broj znanstvenog časopisa Obnovljeni život također donosi:
J. BRNČIĆ, Biblijski tekst i metánoia I. DŽINIĆ, Percepcija razvoda braka u kontekstu vjerničkog identiteta. Rezultati znanstveno-istraživačkog projekta „Kršćanski identitet i kvaliteta bračnog i obiteljskog života“ I. ŠESTAK, Filozofi egzistencije u recepciji Mije Škvorca K. KRKAČ, Čin. Uvod u problem djelovanja u analitičkoj filozofiji N. VRANJEŠ, Pastoralna dinamika velikih crkvenih slavlja R. RICHARDS, I. ŠKREBLIN KIRBIŠ, M. KORIČAN, Načela etičnosti u upravljanju ljudskim potencijalima J. BURIĆ, Masovni mediji kao subjekti manipulacije. Etičke vrijednosti nasuprot «trendovskoj tržišnoj kulturi» manipuliranja nasiljem, nesrećama i zločinima V. LONČAREVIĆ, Otkrivanje nepoznata pjesničkog opusa Mije Škvorca
Svi sažeci priloga, a neki članci i u punom tekstu, dostupni su na Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske hrcak.srce.hr
Narudžbe i pretplate na adresi: Uredništvo «Obnovljenog života» Jordanovac 110, p.p. 169 10 000 Zagreb Tel: 01/235-4050 |
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Informativne sadržaje stranice nije dozvoljeno koristiti bez prethodne dozvole urednika.