Komentari, pitanja i razgovori vezani uz vjeronauk - ali i sve drugo

Nema srednjega puta!

7.3.2010.

Štovani,

obraćam Vam se s jednom dvojbom, te Vas molim za odgovor koji će mi, nadam se, pomoći ili barem usmjeriti moja razmišljanja.

Dvadeset šest mi je godina, završio sam fakultet i radim, kao i moja djevojka s kojom sam u vezi tri godine, koju volim iskreno i smatram je svojom od Boga uslišanom molitvom, te s kojom jednog dana želim zasnovati obitelj. Ni ja ni ona prije "nas" nismo imali spolne odnose, iako smo imali za to prigode, prije svega u prijašnjim vezama. Naša savjest nije nam dala. Tek sad nakon tri godine veze i iskrene uzajamne ljubavi stupili smo u spolne odnose. Danas su nam oni samo dodatak koji nadopunjuje tek povremeno našu vezu. Međutim oboje nas povremeno ima osjećaj da radimo nešto krivo, a mene osobno i strah da ne pokvarimo tim "zabranjenim" činom sve ono lijepo i čisto što smo izgradili. S druge strane, nadamo se i vjerujemo, da nam Bog neće puno zamjeriti to što radimo, jer to ne činimo iz tek želje za bludom, nego kao izraz naše uzajamne ljubavi. Znam da je pravo mjesto za takvo što brak, osobno na brak gledam kao nešto jako lijepo i iskrena mi je želja podići obitelj sa svojom djevojkom, samo što za to još nismo stvorili sve potrebne "civilne" uvjete, kao što je stan i sl.

Moje pitanje za Vas p. Zdravko jest kako naći sredinu, između naših tjelesnih potreba (jer ipak smo stupili duboko u dvadesete) i želje za poštivanjem Božjeg zakona? Znam da je Bog ispred svega, ali ipak ljudi smo i teško je ostati potpuno čvrst, iako obadvoje nastojimo živjeti što je više moguće u skladu s Božjim zakonima. Je li naš grijeh prevelik? Jer ponavljam, ne činimo to tek iz želje za bludom, nego kao izraz naše ljubavi i to tek povremeno kao minimum zadovoljenja i naših bioloških potreba.
Nadam se da ćete mi moći odgovoriti i pomoći riješiti ove dvojbe. Uz  molbu za privatnost srdačno Vas pozdravljam, unaprijed zahvaljujem i iščekujem Vaš odgovor.

Poštovani,

Bilo bi dobro da najprije raščistimo neke osnovne pojmove. Na primjer, što podrazumijeva vjera? Iskren vjernik ne pokušava prilagoditi Boga svojim „potrebama“. Kod vas su te potrebe danas biološke, pa i ekonomske, sutra će biti neke druge, pa treće, pete…, a Bog može uvijek ostati nevažan i negdje daleko u zapećku! Iskren vjernik traži način da se uskladi s Božjim planom, a ne da Boga „naštima“ po svome. Svaki od nas mora sebi jasno i bez uljepšavanja definirati što je on zapravo: je li vjernik ili je njegov život sami praktični ateizam?

Govoriš o vašim (biološkim) potrebama. I to na način kao da su one središte svijeta. Moram priznati da me iznenađuje način na koji si poredao prioritete. Pitam se: što je s potrebama duha?! Ljudi, zar je vječni i neumrli duh čovjeka zadnje smeće kojemu treba pretpostaviti potrebe tijela i vlastite hirove?!

Iskren vjernik – ili životom svjedoči da je u njemu prisutna i djelujuća Božja sila ili je - hodajući mrtvac. Prisutnošću Božje sile u sebi nadvladava ono što je, ljudski gledano, nenadvladivo, „jače od čovjeka“, jače od naravi, tu su i životne nedoumice, zatim strahovi tj. „ljudski obziri“ (ono kukavičko jadikovanje: „Jao, što će ljudi reći o meni ako učinim ovo i ono, hoće li mi se smijati ako živim po vjeri“ i sl.). I konačno, Božjom silom čovjek postaje gospodar svojih nagona, požuda, strasti, slobodan da njima raspolaže razumom i vjerom, a ne da bude njihov rob ili sluga.

Mnogi govore da su vjernici a u stvari su „neplodna smokva“. Žive samo za sebe i za svoje interese, lepršaju lišćem, nadimaju se kao paun, iscrpljuju Božje darove i talente, ali ploda niotkuda! Za takve Isus tvrdi da ih Bog – gospodar života najprije strpljivo opominje, zatim im pruža posljednju šansu. Tko proigra – gubi zauvijek! Ne znamo koliko nam je vremena preostalo i koja je naša posljednja šansa i samo će se luđak s time poigravati.

Biti kršćanin, znači imati stanovitu prednost i olakšan put do vječnog spasenja. Mislim na prednost pomoći milosti koje proizlaze iz zasluga Kristove muke i smrti za nas. Imati milost, to znači imati pomoć nadnaravne Božje sile. S druge strane, predati se grijehu – iz bilo kojeg razloga – to znači odbaciti i prezreti moć i pomoć te iste Božje sile! Kršćanin koji TO odbaci, u što se još može pouzdati? Staviti Božje zapovijedi u drugi plan, ili prilagođavati ih svome ukusu ili potrebama (egoizmu), to znači ići protiv Božjega plana, odbaciti Božju zaštitu. Takav čovjek potpisuje vlastitu propast.

Razmisli o ovome: „Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Bog im je trbuh, slava u sramoti, jer misle na zemaljsko…“ Isti autor, apostol Pavao, pita svoje suvremenike: „Započeli ste u duhu, pa da sada u tijelu završite?“ Gdje je tu Božja sila? I gdje im je vjera? Pouzdanje u Boga?

Vjernik se mora jasno opredijeliti: vjeruje li Bogu, ili se prilagođava mišljenjima i očekivanjima ljudi ovoga svijeta, tj. urediti život prema vlastitom egoizmu? Oboje ne može skupa! Ili onaj idiotizam klanjanja idolu „suvremenosti“, kada se vjera odbacuje kao nešto zastarjelo  - to su oni koji kažu „Pa mi živimo u 21. stoljeću“, „Pa svi vam danas tako rade“ - kao da bi Vječni Bog koji je stvorio i koji obuhvaća i prostor i vrijeme i vječnost bio – „nesuvremen“?

U knjizi Otkrivenja Krist izražava gađenje prema mlakim mlitavcima: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta“ (Otk 3,15-16).

Sada je vrijeme da razmišljamo kako ćemo se pojaviti pred Bogom i kako ćemo polagati račune! Ne znam što ćemo odgovoriti onim tisućama mučenika koji su zbog vjernosti Kristovoj riječi bili spremni radije biti užasno mučeni i ubijeni ( - i u toj snazi se očituje Božja sila!) – nego da se prilagode grijehu (tj. neprijateljstvu i raskidu s Bogom).

Nadalje, Krist jasno opominje:“Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju ‑ njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima (Mk 8,35-37).

"Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao“ (Mt 5, 27-29).  Postoji dramatičan opis jednog "paklenog" iskustva. Koga zanima prijevod ovog svjedočanstva, rado ću mu poslati!

Ljudi, shvatite svi, dani naših života dani su kušnje naše vjere i vjernosti Bogu! Premnogi se nazivaju vjernicima, ali njihovi životi su gori od života nekih ateista. Polagat ćemo račun o tome kakvu smo sliku o vjeri i o Bogu pružali našim suvremenicima!

Vjera se živi u razgovoru s Bogom. Imperativ je: vjeru stalno istraživati, jačati, učvršćivati. Stalno joj treba dodavati nove spoznaje. Vjera nije statička - mrtva stvarnost. Vjera, ili se živi - i tada je na blagoslov, sreću i radost, ili se prezire i zanemaruje, pa tada predstavlja besmislen teret koji se - na vlastitu propast - odbacuje.

Ako već mi ljudi itekako znamo cijeniti tko je najbolji, tko je osrednji, a tko je ništarija, s kojim se pravom možemo nadati da će Bog valjda „nagraditi sve jednako“? Može li se izdajnika ili mlakonju nagraditi isto kao heroja ili mučenika?! To se može dogoditi samo u bezveznim banana-društvima. Ali Bog se ne da potkupiti.

Ne varajmo se, Bog se ne da izrugivati. Što tko sije, to će i žeti. Odlučite se: uzmi ili ostavi!

Nema srednjega puta!

Pater Z. Knežević

povratak