Bog je bio zabranjena riječ
24.2.2010.
Rođena sam u obitelji u kojoj je Bog bio zabranjena riječ. Povijest mog djetinjstva iz raznih razloga je povijest velike patnje.
Odrasla sam u tešku osobu, sukobljavala sam se sa ljudima, životom, i nikako nisam razumijevala što se to sa mnom zbiva, zašto nisam sretna, zašto nisam kao ostali sposobna slagati se s ljudima.
Obraćenje, a zatim i ispovijed, i čitanje dobre psihološke literature polako su me otvarali prema uvidu o tome kako mi cijeli život počiva na lošim pretpostavkama, uvjerenjima, kako sam bila prigrlila veoma loše vrednote, uglavnom - odjednom sam vidjela kako je sve zlo koje mi se događalo proizišlo iz toga kako sam se ophodila prema ljudima i svijetu.
Ustrajna sam u molitvama, prihvatila sam određena trpljenja za zahvalnošću, kao pokoru, i govorim si da sve na mom putu sada, ma što bilo, rado prihvaćam i odlučujem voljeti, davati se drugima, pretrpjeti sve s osmijehom (naravno, u granicama razboritosti). Govorim si i to da mane koje vidim u obitelji i prijateljima nisu ništa prema onome kako sam se ja ponašala, i uvijek iznova nastojim pretrpjeti svoje da bih došla do njih, i oni do mene, do srca. To sve tako lijepo zvuči kad se napiše, i naravno, ja bih da to tako je...ali naravno, da nisam ja uvijek na visini zadatka, i tko zna koje sad greške radim... Ali sam svladala umijeće poniznosti koje mi je prije bila potpuna nepoznanica.
No, što više nastojim popraviti život, jednostavno ispunjavati svoje dužnosti, biti mirna, i uvijek gledati pozitivno, uvijek se podsjećati da je Bog u miru, i da je tjeskoba, nemir, ljutnja stanje u kojem sigurno nećemo čuti Božji glas, dakle što više tako činim, to više sam užasnuta slikama svojeg prošlog života, svojih postupaka.
Imam osjećaj kao da se život, društva kojih sam na ovaj ili onaj način bila član, da se sve zatvorilo nada mnom, da nije vjere pitam se što bi sa mnom bilo. Na neki način stigla sam postići sve, i biti svuda gdje je moja luda glava htjela. Ali ja tamo nisam imala mira, nisam bila spremna služiti drugima, nego sam očekivala slavu, poštovanje, izvolijevala sam, gurala se gdje mi je i nije mjesto, uvijek sam druge gledala s visine, tražeći im mane, ogovarajući ih, i praveći se boljima od svih. A ispod svega toga bio je osjećaj bezvrijednosti, napada panike, tjeskobe, osjećala sam se nedostojnom, neadekvatnom, a sve sam to trpala i krila ispod sve veće arogancije.
Imala sam sve što sam htjela, a to uopće nije vrijedilo.
Moji postupci, moje riječi, uvjerenja, bili su takvi da je to užasno, i ja puno puta moram duboko udahnuti da bih rekla sebi - predajem ovo Bogu. Bože, Ti dođi u ovo iskustvo, i Ti ga otkupi, i meni ga pojasni, pretvori u nešto dobro. Puno puta ne mogu ni proživjeti puno sjećanje, od srama, od bola, od užasnutosti.
Nikad dosad nisam se našla s nekim tko bi dijelio ovaj osjećaj. Pa se pitam je li doista moguće da se ja promijenim, da me Bog učini dobrom osobom, da izgradim odnose ljubavi, i da budem sposobna doista činiti dobro (i ranije sam ja mislila da radim dobro, ali je to bilo iz sebičnosti...pa sam činila zlo)? Ne znam... gledam sebe u prošlosti i ne vjerujem. Toliko izopačenosti, bola, tjeskobe, toliko zla u meni... i pitam se kako ću pogledati u oči svim tim ljudima koje sam povrijedila, pred kojim sam se ponijela tako užasno, i ne samo da sam njih povrijedila, nego sam izlila pred njih svu svoju ograničenost, zlo, bijedu?
I nakon svega se osjećam poharano. Ja ne znam baš točno tko sam. Moje ja osjeća se kao da je poplava odnijela konstrukciju, sve ono što sam mislila da sam ja, da sam ovakva, onakva, a ustvari - živjela sam u laži sama pred sobom. U 33. godini nutrina mi je prazna, ništa nije ostalo - jer ništa nisam gradila kako spada, i sve je bilo bezvrijedno. Sada razumijem što Crkva misli kad kaže da treba izgrađene ljude... od početka, u pravim vrednotama, sa disciplinom, sa sposobnošću podnošenja, optimizma, trpljenja, odricanja... ja to ništa nisam znala i eto uništila sam sve čega sam se dotaknula.
A tako sam željna ljepote, služenja, smisla, usidrenosti u poslove, hobije, znanja... samo ovaj puta shvaćam kako je puno manje važno koliko dobro ja mogu. npr. izvesti stolnjak, koliko je važno da ga poklonim nekome. I shvaćam kako je sve moje znanje uzalud ako njime maltretiram druge, uostalom, onda i neće rasti - jer svako znanje raste u interakciji s drugima. Shvaćam da moje znanje treba služiti drugima, i svojim plodovima, ali i kao posrednik susreta s drugima, razmjene, suradnje...
Studij koji sam završila mi je zbog svega ovoga bio u magli, i moje pozicije koje sam zauzela u poslu dovele su do toga da ja od svojega znanja nemam ništa. Zastala sam u sebičnosti i nisam se razvijala. Tako da nemam ni struke, a čini se da je malo prekasno da idem dalje, obitelj je tu, vremena nema na bacanje...
Kako da se gledam, je li moguće sebi oprostiti toliko zla, bijede, pogledati sebe u ogledalo i prigrliti sebe toliko da mogu i sve te ljude sresti i susresti se sada s njima iz srca, riskirati da mi izliju sve što imaju reći o mojim postupcima - i ostati mirna, pretrpjeti, prihvatiti teret, izmiriti se, da se ne sramim ići ulicom?
I najvažnije - kako da dalje vodim život? Što činiti u vjeri, molitvi, čitanju, odlasku na vjerske obnove, a da budem sigurna da sam otvorena Bogu da me i dalje oblikuje, mijenja i gradi?
I ima li slična kakva priča ovome - da se utješim, i nađem inspiraciju?
Od srca hvala! Pozdrav!
Poštovana,
Čestitam na ustrajnosti tj. na ponovnom slanju pitanja! Što se tiče strpljivosti s drugima i pitanja „otrpjeti ili ne“, pogotovo u braku, stručnjaci komunikacije kažu da je nužno: „Reći (drugome), i dopustiti si reći“. Radi se dakle, o obostranoj komunikaciji. Bilo bi loše sve gutati i trpjeti, moramo ponekad i protestirati!
Drugo, PRIHVATITI sebe upravo takvu kakva jesi (kažeš, teške naravi). Ovo ne znači da ćeš se odsada braniti riječima: „to je jače od mene (da gazim sve pred sobom)“. Prihvatiti sebe znači uzeti u obzir te svoje „šiljaste“ osobine i nastojati ih koliko je razumno moguće 'zaobliti' da ne ubadaju. Dobro ipak pazi da u svem tome prilagođavanju drugima ne izgubiš samopoštovanje. Ljudi nas naime promatraju. Ako uoče da sami sebe ne poštujemo – oni će nas još manje poštivati.
Nadalje, kada pred sebe postavljamo prevelike ili neizvodive zadatke, to nas može učiniti tjeskobnima, nervoznima i ne baš ugodnima okolini.
Osim toga, navodiš kako si „užasnuta slikama svojih prošlih postupaka“. Pitam te, čemu? Ako si jednom ispovjedila sve to, onda ti je zauvijek oprošteno! Svako kopanje po prošlosti štetno je i samouništavajuće gubljenje vremena. Opusti se! Tovariš si preteška bremena koja si već odavno i uz vedar osmjeh trebala zakotrljati niz padine života! Mišljenje drugih o tvojoj prošlosti? Uvjeravam te da su oni o tome zaokupljeni isto toliko koliko i s lanjskim snijegom! Možda tek poneka sitna duša koja nema pametnija posla. No, je li uopće vrijedno obazirati se na takve? Život je predragocjen da bismo ga tratili baveći se tricama! Mnogi si predbacuju prošlost, stalno je prekopavajući umjesto da žive u SADAŠNJEM trenutku. Ili sanjare o budućnosti, brinu se i razbijaju glavu sa „što bi bilo kada bi bilo“. Imamo na raspolaganju samo SADA. Sada treba živjeti odgovorno, ne u prošlosti, ne u budućnosti!
Nadalje, ne gledaj u svoje promašaje, nego u Božju dobrotu. U susretu s Božjom dobrotom, čovjek je obično u napasti da stalno i uvijek iznova pokušava ukazivati i podsjećati Boga na svoju nedostojnost, na uskoću, na promašaje. I tu nam je nekako najlakše ostati. Međutim, silno je važno uzeti u obzir da nas Bog gleda drukčije. On kaže, da, sve mi je jasno, vidim sve to i bolje nego ti, ali za razliku od tebe, ja u tebi gledam ono što tek trebaš POSTATI! Zato prestani oplakivati prošlost, okreni se sadašnjem i onome što uz Božju pomoć i u velikom pouzdanju u njega možeš i trebaš postati! Kako postati bolji? Vrlo jednostavno: iz trenutka u trenutak oslobađati se svega onoga na što smo se navezali (osobe, stvari, događaji), i moliti za Božje vodstvo iz trenutka u trenutak. Iz dana u dan.
Za ono što misliš da je porušeno u tebi – dopusti Bogu da u tebi iznova sagradi i obnavlja. Polako i strpljivo. Bog surađuje s nama. Nema čarobnog štapića ni preskakanja lekcija. Za ono što uviđaš da sama ne možeš promijeniti posebno moli da on promijeni u dubinama tvoje duše. Najvažnije je od svega: iskreno, potpuno, temeljito, duboko, sveukupno – PREDANJE Bogu. Htjeti izručiti se – svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom, - svim svojim bićem.
I – jako se čuvaj, … postoje naime, neki ljudi kao da su posebno nadareni da maltretiraju sami sebe (a valjda onda i druge) stalnim pronalaženjem svojih nekakvih „nedostataka“, „mrlja iz prošlosti“ … - umjesto da se – kako već rekoh maloprije – vedro i odlučno okrenu budućnosti. Takvo prenemaganje i čangrizavost prema sebi bio bi znak prikrivene oholosti pa pogledaj ne radi li se i kod tebe o tome.
Lijep ti pozdrav,
Pater Z. Knežević
povratak
