Komentari, pitanja i razgovori vezani uz vjeronauk - ali i sve drugo

Prepoznati i pozitivna zbivanja

15.1.2010.

Poštovani p. Zdravko,

Svjedočanstvo („Dogodilo se čudo!“) zaista je prekrasno. Sve više čitam sebe u ovoj susestri. Molim da se dogodi čudo i u mome životu, i u mome braku.
Bože, hvala za ovo čudo. Hvala što se vidim sada kao u ogledalu. Molim vašu molitvu i potporu jer ovo me je svjedočanstvo duboko dirnulo.
(Primljeno 14. siječnja 2010.)
Nadica

----
Pišem ovo pismo zato da priznam svoju odgovornost prema životu, prema braku, prema ljudima pred kojima sam se pravila drugačijom.

Pročitavši pismo naše susestre (objavljeno 3.8.2009 - "Kako (pre)živjeti u braku - a u celibatu"?) i Vaš odgovor, našla sam se pred Istinom svog života i svoje osobe. Odlučila sam se tijekom Adventa iskreno ispovjediti i moliti Boga da mi se smiluje jer živjela sam kao kršćanka a ustvari prečesto sam živjela  nevjerno, samovoljno i sebično.

Vaš odgovor našoj susestri i riječi koje se  izgovaraju pri sakramentu ženidbe potresle su me i otvorile mi (kao da ih nisam već toliko puta čula) istinu moga braka. Brak sam često doživljavala kao teret i u srcu sam nosila predbacivanje i mržnju naročito kad bi suprug počeo psovati i vikati na mene i na djecu.

Iza nas su trideset devet godina braka, borbe tko će biti jači, tko će koga razuvjeriti. Psovke i pljuske, nasilje jednih nad drugima. Tako su rasle i naše kćeri. Jedna je rastavljena, ima djevojčicu od petnaest godina, a jedna živi s nama i ima trideset jednu. One ne mogu vjerovati da Bog dopušta takvo što. Bojim se za njih, bojim se za sutra, jer sam na putu k Bogu promašila  cilj valjda toliko puta koliko ima dana u životu.

I svaki put kada kažem, ma borit ću se protiv sebe, kad budem napadnuta neću progovoriti ni riječi, - što se dogodi? Tako se naljutim da izgovorim Božje ime uzalud. Ne, ne smijem se ljutiti i bacati biserje pred svinje, sve to znam, ali moj jezik nije u mojoj vlasti. Tada se ljutim na sebe i mrzim se. Ne mrzim tada muža. Naš zajednički dom ne mogu braniti svojom ohološću i sebičnošću. I tad kažem: Bože tko sam ja? Zašto si me stvorio? Dokle tako, kad ću se promijeniti? Kad ću biti bolja? Šezdeset dvije su mi godine i nemam puno vremena. I nisam sigurna da uopće više imam vremena prihvatiti križ koji sam očito najviše ja sama sebi.

Suprug je bolestan, nedavno je operiran od zloćudnog karcinoma prostate. Prošli smo to zajedno; oporavak od bolesti je jako dobar, no kad navale naleti zloduha nismo ih pobijedili. Ne znam se snaći. Suprug uredno optuži mene. Ja se povučem i krivim sebe.
Idem na misu i ispovijedam se, ali se ne mijenjam. Molim Boga i molim da Njegova ljubav pobijedi sve što je lažno i sebično u nama, svaku ljubomoru i zavist, mržnju i nepraštanje, oholost i sebičnost.

Drago mi je da se sakramentalni brak ne može razvrgnuti i molim Boga da  se smiluje mome mužu i meni, naročito našoj djeci, jer oni su najviše stradali zbog naše sebičnosti i oholosti.

Ovo mi izgleda kao mala božićna priprema. Iskreno Vas pozdravljam, i nadam se da ću od danas biti bolja, barem malo.
(Primljeno 08. prosinca 2009.)
Nadica

Poštovana,

Hrabro samo, kao što ste vidjeli, ima i pozitivnih zbivanja i primjera! Treba imati na umu da se u našoj stvarnosti (nažalost) obično ističu senzacije a zanemaruju se ili namjerno prešućuju dobre stvari kojih također nesumnjivo ima velik broj. Tu spada i neprestani niz Božjih blagoslova i darova koje stalno primamo, ali smo poput razmažene djece koja dobrotu roditelja uzmu zdravo za gotovo misleći da to mora biti tako i nikako drukčije.

Bog je uvijek spreman pomoći onima koji su uvidjeli svoj grijeh, za njega se kaju i koriste svaku priliku da se iz toga ropstva izvuku. Dan pobjede i oslobođenja ovisi o Božjoj milosti, ali i o našem iskrenom nastojanju da dadnemo sve od sebe!

Srdačno,
Pater Z. Knežević

povratak