Komentari, pitanja i razgovori vezani uz vjeronauk - ali i sve drugo

Nezadovoljna kćerima

13.1.2010.

Poštovani pater Knežević,
Ne znam kako da se postavim prema svojim kćerima u pogledu zanemarivanja vjere, jedna je pred svojim tridesetima i ima dvoje male djece, a druga trideset - vjenčana je ali ne u Crkvi, te već treću godinu živi bez Božjeg blagoslova s mužem ateistom. Iako stalno govori da će se vjenčati u Crkvi, nije to još učinila premda se muž tomu ne protivi - pristaje na crkveno vjenčanje, ali kao ateist jer ne želi davati lažna obećanja - pretvarati da je vjernik kad nije. Žive u Australiji. Kad god spomenem tu temu, moja kći kaže da sam dosadna, da joj idem na živce i da ne želi o tome razgovarati - uostalom ona će se svakako vjenčati u Crkvi pa što ja onda hoću. Inače je jako dobra i osjećajna osoba, a ona i moj zet se jako vole i odlično se slažu.

Mlađa kći vrlo rijetko ide na misu i to uglavnom kad joj se da, ali rijetko nedjeljom jer kaže da je to svejedno, a prije tjedan dana smo krstili drugog unuka, ali na Božić nije s mužem i djecom otišla na misu - kaže da je bila kad su bile krstitke. Ja sam na to sve jako žalosna, često joj to prigovaram i pitam se gdje je čula sve te gluposti jer ja čitav život nastojim živjeti u skladu sa Isusovim naučavanjem, ali ona ne želi uopće o Crkvi ni o vjeri sa mnom razgovarati, dapače kaže da sam ja licemjerna i da glumim tešku vjernicu što je zaista netočno.

Svašta sam u životu već doživjela, vjerojatno sam pogriješila kad sam ih kao malene pretjerano tjerala na misu da bi se odmah potom posvađala s mužem pijanicom i td. Bila sam u teškom psihičkom stanju bez ičije pomoći, s mužem koji se nakon otkaza na poslu prepusti alkoholu - za Crkvu je slabo mario tako da njih dvije u tom najosjetljivijem razdoblju života nisu imale primjer, osobito oca. Unatoč svemu, ja sam ostala vjerna Crkvi i dandanas mi je Bog na prvom mjestu, uvijek se u njega uzdam, no kćeri su se, uz potporu oca prema meni ponašale jako loše. Stanje s mužem donekle se popravilo.  Nakon ciroze jetre (…) ostao je trajni invalid. Unatoč njegovoj nevolji nikad ga nisam ostavila ili prevarila. Kćeri su se odselile i osamostalile, ali u pogledu vjere ne slažemo se nikako. To mi strašno smeta i rastužuje me te nemam volje puno s njima kontaktirati jer se uvijek oko toga posvađamo. Imam i sina, iznad dvadeset, koji ne propušta ni jednu nedjeljnu ili blagdansku misu, prema meni je vrlo pažljiv i dobar - potpuna suprotnost kćerima  - on je svjetlo u mom životu - najbolji sin na svijetu, hvala dragom Bogu. Željela bih da me i one više vole i poštuju, ali ne znam kako to postići? Molim Vas da mi pomognete jer mislim da nisam loša osoba, no nemam dobru taktiku - ne znam ništa uljepšavati - uvijek kažem ono što mislim (…) da je ispravno i u skladu s vjerom. Možda ne bih trebala biti tako izravna, ali smatram da se svi trebaju držati Deset zapovijedi i po njima živjeti i tu se nema što raspravljati i filozofirati. Inače sam gotovo uvijek dobro raspoložena i vesela pa i kad me prate nesreće, osim što me moje kćeri jako rastužuju.
S poštovanjem, N.N.

Poštovana gospođo,

Prije svega – hvala Vam na povjerenju! Žalosni ste i pitate se kako je moguće, i zašto je s Vašim kćerima tako?

Nekada davno, u vrijeme kada je trebalo ići na misu, vjerojatno ste navikli podići glas: djeco, misa! Možda ste tu naviku ponijeli iz vlastitog djetinjstva, u kojem je ipak, nesumnjivo, vladao neki sasvim drukčiji poredak stvari. Dok su bile male, slušale su Vas jer nije bilo izbora. Suprug Vas, zbog tko zna kojih nekih svojih razloga nije podržao i čini se da se u životu prepustio da ga „voda nosi“. Smatrali ste svojom dužnošću  i odgovornošću podići obitelj kakogod bilo, smatrajući se žrtvom obitelji, što, izgleda, niste krili.

U svemu što ste nabrojili, ima jedan silno važan pojam koji u Vašem pismu gotovo da se i ne spominje: povezanost koja se zove LJUBAV, tankoćutnost, prihvaćanje, razumijevanje, blagost, nježnost, opraštanje, prihvaćanje da nismo svi isti, … Treba se pitati, nije li se naprotiv čitav obiteljski odnos i odgoj (pa i vjerski) svodio na (nervoznu) metodu: Moraš! Bježi! Ne smiješ! Pazi! Pusti! Ostavi! … I nije li onda vjerojatno tako bilo i s nedjeljnom misom i vjerom? Ako su kćeri na takav (grub) način upoznale vjeru, a ne kao ljubaznu ponudu Dobroga (najboljega!) Oca, kao najbolje i najljepše iskustvo koje oživljava i osmišljava čitav život, nešto na čemu se s pouzdanjem i vedrinom može graditi budućnost - onda nije čudo da su - čim im se ukazala prilika - ostavile i vjeru, i Crkvu i Vas te potražile Ljubav i životni smisao na nekom drugom mjestu.

Nesumnjivo, ne nedostaje Vam dobre volje, ali – prigovaranjem koje spominjete – nanijeli ste silnu štetu. „Prigovaranje ohlađuje dušu. Najveća je kuga – prigovaranje“ – kaže sv. Ivan Bosco koji je bio vrhunsku uzor blagosti i odgoja. Ako želite napraviti razdor, ako želite rastjerati sve od sebe, u duhovnom i materijalnom smislu – prigovaranje, pogotovo najbližima je siguran put. Nije nemoguće da se i suprug priklonio čašici ako kod Vas nije naišao na očekivanu toplinu, razumijevanje i prihvaćanje, nego prigovaranje.

Što se tiče sina kojega neobično hvalite, dobronamjerno Vas potičem da dobro pripazite da ga ne „ugušite“ možda svojom ženskom, majčinskom posesivnošću. I na taj način majka može svom sinu nanijeti tešku i nepopravljivu štetu: miješati se u njegove životne planove, htjeti biti glavna, činiti izbore umjesto njega, gospodariti, stalno „kvocati“ i sl. Ima slučajeva da je majka čak upropastila sinovljev brak stalno se miješajući! Ima nažalost i brakova-slučajeva gdje je sinovljeva majka 'gospodar' u tome braku! Ona zapovijeda sinu i što ona kaže - to vrijedi. Sin stalno razgovara – s majkom, njegova supruga kao da ne postoji. Zamislite to monstruozno izopačenje! Zato dobro pazite! Vaša je odgovornost tu zaista jako velika!

Tko kaže da moramo imati kontrolu nad svime što se u životu događa? Ako želimo kontrolirati ljude, time im iskazujemo nepovjerenje a nitko ne voli da ga se tretira kao kriminalca.

Čini se da ste ostvarili – brak bez ljubavi… Posljedice su takve kakve jesu.

Istini za volju, kćeri će Vas više voljeti i poštivati kada im prestanete - dodijavati. Prestanite im na bilo koji način govoriti ili spominjati bilo što o vjeri, jer način na koji im Vi pristupate očito ih živcira i dokle god nastavite neuspjeh vam je kod njih zajamčen. To je, naime, paradoks. Ne opravdavam ničiji propust, ali neki ljudi ne idu u crkvu i nemaju ništa s vjerom iz nekog inata: neke su im osobe učinile medvjeđu uslugu nagoneći ih na ono što im je trebalo pružiti obazrivo i s ljubavlju. A nitko ne želi biti natjeran kao rob!

Nemojte misliti da ćete time „sagriješiti“, - vaše su kćeri odrasle osobe a vi ih pokušavate tlačiti i tretirati kao maloljetnice. Pa koga normalnog to ne bi ljutilo?!

Jeste li ikada čuli ono: „Bog ljubi radosna darivatelja“. Ali ne onoga za koga smo MI mislili da možemo natjerati na „radosno darivanje“!

Pustite ih već jednom da slobodno ODRASTU, bez vašega tutorstva i želje da svakom loncu budete poklopac!

Na kraju krajeva, svaki je od nas pred Bogom slobodan – Bog nas je stvorio takvima. I hoće od nas da se slobodno opredijelimo. Vi ste – tako se čini - do sada svojoj djeci onemogućavali da se SLOBODNO opredijele za vjeru.

Najviše ćete učiniti ako poradite na vlastitom ponašanju: vrijeme je da prestanete poticati druge, SEBE počnite kontrolirati. I – počnite učiti više šutjeti. A za druge – one oko Vas – molite da nam svima Bog bude dobrostiv!

Pozdrav,

Pater Z. Knežević

povratak