Dogodilo se čudo!
13.1.2010.
Poštovani pater Zdravko,
ja sam ona koja je tražila molitve za brak. E, pa da se javim i zahvalim - hvala Vam. Lakše je, bolje je. Prepatili smo puno, ali smo puno i naučili. Iako sam gledala krivca u mužu naučila sam drugačije razgovarati; ne samo razgovarati, naučila sam sebe voljeti više, do svojega stava držati, prihvaćati se. Uvidjela sam svoje greške - što ne bih bez crkvenog obiteljskog savjetovališta. Hvala Crkvi na tome, i hvala požrtvovnim savjetnicima koji su tu za nas.
A najvažnije - i ovo želim podijeliti s drugima - bitna se stvar dogodila i u meni i u mužu kad sam nakon noći i dana molitve i pitanja - ima li ovaj brak smisla, je li ovo uopće brak, hoćemo li ikada živjeti kako treba, i je li moj muž uopće sposoban biti dobar muž, normalan muž... pitala sam se je li brak valjan - dakle kad sam nakon puno molitve rekla - da, prihvaćam ga, i prihvaćam ovaj život, i zavjet (uz svesrdne molitve vas ovdje, i drugih ljudi) odjednom se otvorio onaj prostor vjere i ljubavi, i rasta koji mi je dotad bio zatvoren.
Molila sam dugo već za susret s Bogom, ali se nije događalo ništa što bi ispunilo moju dušu.
Kad sam rekla da braku, moj muž je odahnuo.
Sada razumijem da je puno njegovog ponašanja dolazilo od straha, od ogorčenja i boli jer ga odbacujem, jer potiho kujem planove da odem, da se razvedem, da ga ostavim... i to je stanje u kojem sam bila od nakon par mjeseci nakon vjenčanja (kad je započelo to nešto s njegovim manama i slabostima koje su došle na vidjelo). Tek mi je sada sinulo da ne mogu živjeti u braku jednom nogom, a drugom nogom u razvodu, u drugom stanu i planirajući neki drugi život. Iz svoje boli nisam iskoračila k Bogu, u povjerenju, nego u svoju oholost, u svoje rješenje boli - tako da pobjegnem.
Eto, i prigrlila sam svoj brak, život, muža, i gotovo istodobno sam osjetila mir, radost, nekako su i djeca u mojim očima postala još draža i milija, i lakše ih je odgajati.
I muž se smirio, preporodio, strašne stvari koje je radio ne radi više (sigurno, nije on cijepljen protiv toga da ga opet uhvati ludilo - ali sada znam kako se to zove - zove se inat i sprječava se dobrim životom, ljubavlju, humorom i otvorenošću).
Uh, puno dobroga. Ali ne bi bilo bez molitava, bez Crkve, bez Boga.
Na misi u nedjelju smo molili, i u jednom trenu osjetila sam milinu, Božiju blizinu, glas koji mi je govorio da prestanem tražiti da se promijeni ovo, ili ono, i ja, da bude bolje, osjetila sam važnu stvar - dobro je. Dobra si, dobar je on, i djeca i dom, i život - jer je u Bogu. Jer Bog može svemu dati dobrotu, ljepotu i milost. Znala sam da je i muž preplavljen ljubavlju. U autu smo šutjeli i kao nikad do tad govorili smo samo pogledima. Prvi put sam znala da ne moram ništa reći, i da je sve u redu... i kad je doma nered, i kad nije obavljeno sve što bi trebalo, i kad se auto kvari a nemamo novca za drugi... sve, sve je dobro u onome koji nam daje život.
Naravno, ovo nije zadnje iskušenje. Sada se molim samo da ostanem u Duhu, i da ostanem svjesna kako je u Bogu odgovor, ne u mojem umu i mudrovanju. Iskreno se nadam da ćemo ostati otvoreni za čudo Crkve, zahvalni jer nas je prigrlila i za nas molila.
Ja sam sigurna da bez Crkve naša djeca ne bi imala dom, roditelje koji su zajedno, a osobito ne roditelje koji su svim svojim manama usprkos odlučili voljeti se, prihvatiti se i - biti sretni.
Da čovjek ne povjeruje!
Eto, pozdrav u Kristu i ne zaboravite nas u Vašim molitvama i dalje.
Žena koja je shvatila da je u braku pet i pol godina nakon vjenčanja... bolje ikad nego nikad. :)
Poštovana,
Radujemo se s vama! I od srca smo zahvalni Bogu koji podržava i dovodi do pobjede one koji ne odustaju lako! Naučili ste veliku životnu školu, sjetite se ove pobjede - uz Božju pomoć, i onda kada navale kušnje! Hvala Vam na zorno iznesenom svjedočanstvu. Pratimo vas i dalje u molitvama!
Srdačno,
Pater Z. Knežević
povratak
