Komentari, pitanja i razgovori vezani uz vjeronauk - ali i sve drugo

Hvaljen Isus i Marija!

Imam jedan veliki problem, koji već duže vrijeme koči moj život (…) Ne znam više kome bi se obratila, jedino mi je psihijatar preostao. Imam devetnaest godina jedinica sam, veelika vjernica, odmalena išla u Crkvu, molim se i to jako puno, idem na duhovne obnove kad god mogu, čitam Bibliju (ali rijetko moram priznat). Imam  široki krug prijatelja i obitelji, sa svima sam dobra, ljudi me vole, hvale, odlična u školi sve ono što čovjek može poželjet. Oduvijek sam htjela postat učiteljica i nisam upala na faks, i od tada su počeli problemi. Moj se svijet srušio, izgubila sam vjeru u sebe, samo sam plakala i bila u teškoj depresiji. stanje se popravilo, krenula na drugi faks i super mi je, imam i dečka i sve mi je u životu super. I onda mi se u životu iznenada pojave problemi, strahovi, i to panični, a s tim i visoki tlak koji je počelo kao strah od visine, a sada od ljudi, od smrti, bolesti i od života. Strah me izaći iz kuće, čim se probudim u meni je nervoza, tresem se. U Crkvi također imam stalne napadaje, lupanje src, bojim se da ću umrijeti. (…) Stalno me hvata depresija, panika, očajna sam i to iz čista mira, stalno plačem, vapim Bogu, a nikakva poboljšanja. Jedan dan bude bolje i onda opet sve iznova. Ne znam što mi je. Kako da si pomognem? Srce mi stalno preskače i nije ugodno i bojim se, a svi nalazi mi dobri, kažu da je psiha. Ja  to znam al nikako da se oslobodim straha, negativnih i crnih misli. Ne mogu više ni učit, ne izlazim, žao mi je roditelja, pate zbog mene. A najgore mi je kad vidim druge ljude kojma je puuno gore onda si predbacujem tko sam ja da se žalim (…) Iznutra trunem. Znam da će Bog uslišati moje molitve ali kad? Ja  sam sve lošije. Strah me je krenut ispočetka jer se bojim da ću ponovno past. Bojim se što će ljudi reći, da ću se srušit pred ljudima, grozno. Želim samo unutarnji MIR, ništa drugo. Išla sam jednom duhovniku i rekao mi je da mi je to sve zbog grijeha mojih predaka, da ja ispaštam jer sam iz takve obitelji jedina krenula Božjim putem. I time me je još više uplašio, sad još više mislim da moram patit zbog njih i da ne mogu imat sretan život. Stalno ponavljam - Isuse uzdajem se u tebe, ali nikako da to utisnem u srce. I  te riječi - Ne boj se! Kako da povjerujem u njih? Imam osjećaj da sve više molim i da se moja vjera produbljuje a s druge strane slabi i to baš onda kada mi najviše treba. Kao da nema izlaza. (…) Imam osjećaj da nosim patnje cijelog svijeta, želim ojačat, vratit se u normalu, ponovno biti sretna, širiti radost i utjehu a ne tražiti je (…) Osjećam totalnu nesigurnost i strah gdje god idem. Kao da se same sebe bojim, samo osluškujem svoje tijelo. Kako da se oslobodim toga, da mislim pozitivno, da se prepustim Bogu? Da li život može biti lijep? Je l mi možete kako pomoći? U ovakvim trenutcima mi puno znači i riječ podrške... Znam da je ovo sve nepovezano i zvuči grozno, kao da sam totalno poremećena ali vjerujte mi dajem sve od sebe da to ljudi ne primjećuju i čak izgledam sasvim normalno. A nitko skoro ne zna (osim Boga) koliko znoja prolijevam da bi izgledala normalno već mi je lakše kad se barem vama mogu obratit. Sreća pa Bog pošalje dobre ljude. Kad  sam ovo počela pisat toliko mi je bilo loše a sada već mogu duboko udahnuti. Radujem se vašem odgovoru.

Poštovana,
iskreno suosjećam s tobom, a mogu ti reći da te i razumijem. Nevolje koje proživljavaš događaju se ponekad kod mlađih ljudi a uzroci im mogu biti različiti: od pretrpljenoga, ili čak kontinuiranoga straha u djetinjstvu, pretjerano osjetljive naravi, zbog neočekivanih događaja, zbog nerealnih očekivanja, previsokog (nerealnog) mišljenja o samom/samoj sebi, ili pak zbog odluke na bijeg iz stvarnosti u stilu: "Hoću da sve bude po mome ili ću kažnjavati samu sebe. Život ću si pretvoriti u pakao..."

Srećom, ima izlaska iz tvoga stanja i to će jako ovisiti o tebi samoj. Nastojati ću ti usmjeriti pozornost na uzroke takvoga stanja. Bojim se da od prevelike usredotočenosti na fenomene (negativnosti) ne uspijevaš izabrati pravi put. Krenimo stoga, korak po korak.

Spominješ da su ti rekli da patiš zbog grijeha svojih predaka? To je zaista šarlatanski neozbiljno. O tome što ozbiljni ljudi argumentirano misle o obiteljskom stablu, i o grijehu predaka možeš pročitati u ovoj rubrici pod: "Obiteljsko stablo - trojanski konj, ili?" (14.11.2008) 
Mladost je idilično i romantično razdoblje, ali ponekad se sva ta idila i romansa preokrenu u vlastitu suprotnost pa nasrnu patnje kakve opisuješ. 
Razmisli o uzrocima svojih strahova: kada je sve počelo? Zar ne onda kada je pošlo mimo tvojih očekivanja? I kada više nisi mogla/htjela prihvatiti stvarnost? Upravo razilaženje sa stvarnošću kakva jest može nam priskrbiti grozne patnje! 
Kakogod bilo, SVAKI od nas mora se, prije ili kasnije suočiti s vlastitim strahom, odlučiti susresti se s njime, prezreti ga i - pobijediti!

Strah je, zapravo bezrazložno stanje, utvara (nešto čega zapravo nema), neki bi rekli: "Bjesomučna potraga za crnom mačkom u crnoj sobi, u crnome mraku, gdje ponekad netko vikne: 'Evo je'!"
Istina je, postoje u životu kritični trenuci koji mogu osloboditi mehanizme straha. No, čovjek, pojedinac - ti osobno - moraš u sebi odlučiti: Zgazit ću i prezreti svaki sljedeći strah koji mi se pojavi! Neka samo dođe! Kada zauzmeš takav stav, moći ćeš konstatirati: Gle, više se ne bojim! Prva zapovijed u tvome slučaju bila bi: Ne prepuštaj se strahu. Ne fantaziraj o tome „što bi bilo kad bi bilo“?

Jednom davno, pročitao sam vrlo značajnu izreku o strahu, tj. o hrabrosti: „Hrabar je onaj koji zna da je opasnost pred njim, a ipak ide na nju“. Kao što vidiš, radi se o odluci vlastite volje. Takav ne kaže sam sebi: bojat ću se, paničarit ću, nego – idem! Idem nadvladati strah, idem pobijediti!

Bilo bi krajnje opasno ne htjeti raskrstiti s takvim stanjima! Ili ih čak (pod)svjesno njegovati. Ima nažalost ljudi kojima bolest ili "bolest" služi samo zato da budu u središtu pozornosti. Na primjer, osoba ne želi ozdraviti jer tada je više neće tetošiti niti sažalijevati! Ili, želja da se ostane malo, nedoraslo dijete oko kojega svi brinu, paze ga i maze. Upravo iz redaka tvoga pisma očituje se silno pretjerana koncentriranost na samu sebe (egocentrizam). Odatle dolazi i samosažaljenje. Čovjek je društveno biće i stvoreni smo da jedni drugima izlazimo u susret i da aktivno surađujemo a ne da se stalno i bolesno vrtimo oko samih sebe! U izlasku iz stanja koje opisuješ može ti pomoći samo opredjeljenje za istinu kakva god ona bila. Suočavanje sa stvarnošću kakva jest jedini je izlaz prema radosnoj slobodi i životu dostojnom čovjeka!

Iz tvoga pisma nemoguće je ne primijetiti ono što je glavni potporanj i most na koji se oslanja sav tvoj strah. To je pitanje: "Što će ljudi reći?" Što će ljudi reći ako napravim ovo i ono? Ne smijemo se pretvoriti u robove tuđih mišljenja! Čovjek koji nema vlastiti stav - je li uopće dostojan života? Znaš li koji je odgovor onoga koji se ne boji? Takav smjelo kaže: "UOPĆE me nije niti najmanje briga što će ljudi reći!!!" Ne ovisim o tome što drugi misle o meni ako mi ispravna savjest svjedoči da sam se držao istine.

Odreci se razmaženosti i želje da te svi hvale, da ti se dive, da te obožavaju! Spusti se objema nogama u stvarnost, pa ćeš moći uživati u baš svakom trenutku života kakav god da on bio! O ovome je Anthony de Mello napisao genijalno djelo, kolikogod ga neki (zbog nejasnoće autorstva djela "Awareness" tj. Svjesnost - Buđenje) - ozloglašavali. 

Pored ostaloga, mislim da si instrumentalizirala Boga. On se u tvojoj "priči" doima poput instrumenta na kojemu pritisneš dugme, a on uslišava sve tvoje molitve kakve god one (nerealne) bile, sve što ti padne na pamet. I kada on to ne čini, ti izabireš - patiti. 

A kako bi bilo da prihvatiš da je život zahtjevan, i da samo velikim trudom i naporom možeš doći do pobjedničkog postolja? Zapamti zauvijek - nema kukanja, nema plakanja, nego se izvoli boriti ako želiš slaviti sjajne rezultate!

Sv. Franjo asiški je dao najbolje mjerilo o veličini čovjeka: „Čovjek je toliko velik koliko je pred Bogom velik, a ne po tome kako ga cijene ljudi.“

Konačno, ne mislim da si (psihički) „skrenula“.  Ne! Nego se bojim se da si u svojoj razmaženosti samo pobrkala neke parametre kada se radi o zdravoj prosudbi stvarnosti. Obratiti se za pomoć psihijatru? Zašto ne? On ti može pomoći u povratku u normalu. Može ti pomoći u tome da temeljito i iskreno preispituješ svoje stavove, da se odrekneš svake umišljenosti o vlastitoj veličini, te da sebe prihvatiš u onome što zaista jesi - ni više, ni manje. 

Lijep ti pozdrav,

Pater Z. Knežević

povratak