Odnijeti tajnu u grob? (15.1.2010.)

Prepoznati i pozitivna zbivanja (15.1.2010.)

Nezadovoljna kćerima (13.1.2010.)

Dogodilo se čudo! (13.1.2010.)

Bitka za brak (13.12.2009.)

Opširnije

SKAC vas poziva

U nastavku treninga socijalnih vještina ovaj utorak razgovarati ćemo o zahvalnosti. Kada ste posljednji put od srca zahvalili roditeljima? Prijateljima? Bogu? Partneru ili partnerici? Župniku? Prodavačici u trgovini? Vozaču u javnom prijevozu? Zubaru? Prilika je zaista mnogo. Zastanimo malo i razmislimo zajedno o zahvalnosti, 9.2. u 20 sati u SKAC klubu!

Ljudske tuđine

Slušao sam jednom predavanje nekog zoologa, koji se bio vratio s dalekog velikog otoka i pričao o čudnim životinjama po kojima je upravo taj otok bio slavan. Vidjevši naše zanimanje i čuđenje, ponudio je na kraju predavanja još i više: »Pitajte – rekao je – što god vas volja. Izvrsno poznajem tu zemlju, jer sam u njoj proboravio mjesec dana«. Mjesec dana boravka može za nekoga biti mnogo, pogotovo ako se usporedi s onim koji je uvijek bio samo kod kuće, ali mi se samohvala ipak učinila ponešto prenategnutom: je li doista trideset dana dosta da bi se na sve moglo znalački odgovoriti? Često pomišljam da nam tako nekako ide i s ljudima s kojima živimo i s kojima se susrećemo. Danas se mnogo govori i zahtijeva o pravima čovjeka pojedinca. Očito se pretpostavlja da ga dobro poznajemo. Kako bismo inače uspjeli uvažiti njegove mogućnosti, njegove potrebe i zahtjeve? Govori se o apsolutnoj vrijednosti ljudske osobe – nedavno je i sam Papa to posebno naglasio u više navrata – a što je vrijedno, moralo bi privlačiti naše zanimanje. No u isti mah se u bezbroj varijacija čuju jadikovke koliko je baš današnji čovjek osamljen i kako ga nitko ne razumije.

Inicijali

Večeri i noći mirne su i tihe, jer ih je Bog stvorio za kontemplaciju. Šume i pustinje, zvjezdano nebo i gorja, stvoreni su da u njih uronimo. Svrake i ždralovi pričaju nam o Bogu, i Bog je taj koji ih je naučio tom jeziku. Sve životinje što se u cik zore oglašuju, pjevaju Bogu. Vulkani i oblaci dižu glas Bogu. Sve stvorenje gromkom jekom prodorno viče o postojanju i ljepoti i ljubavi Božjoj. Glazba o tom odzvanja nam u ušima, a krajolici nam to iznose pred oči. "Na svakom uličnom uglu nalazimo Božje pismo", kaže Whitman, i "zelena livada Božja je namirisana maramica s njegovim inicijalima. Namjerno nam ju je ostavio, da nas podsjeća na nj." Tako prirodu shvaćaju sveci, tako ju je razumio Adam u raju. (A i pjesnici i umjetnici shvaćaju je pokatkad kao što ju je shvaćao Adam i sveci.)

Gdje tražiti?

Doista ne mogu vjerovati čovjeku koji kaže: "Ja tražim Boga - ali ga ne mogu naći." Pokušaj, tako bih mu odgovorio, uistinu sve učini, oslobodi se demona oholosti, od pritiska egoizma, sebičnosti, odbaci iz srca sve rasizme, gledaj svakog čovjeka kao brata i sestru i tada ćeš vidjeti, tada ćeš Ga vidjeti! Ako živiš ljubav, onda opažaš Boga, koji je već u tebi. Bog ne dolazi u trenutku kada si ti postao "dobar". On je već bio tu, već je došao, i uvijek dolazi. A ti Ga tek sada možeš vidjeti jer su ti oči postale čiste, jer je tvoje srce postalo čisto, jer si sišao sa svog prijestolja.

Carlo Carretto

Stranac

Jr 1,4-5.17-19; Ps 71; 1 Kor 12,31-13,13; Lk 4,21-30

Isus nije došao da bi na ovom svijetu prošao dobro, i time se ne opterećuje. Vidjet ćemo: s jedne strane, on ima razumijevanja za carinike, razbojnike, bludnice, neradnike; ima razumijevanja za Samarijance, Rimljane, Grke i pogane, a napadat će svećenstvo, okorjelo židovstvo i evo – kao danas – svoje sumještane. Nosio je ime Nazarećanin, a Nazaretu se grdno zamjerio. I to, čini se, nitko ga nije izazivao niti napadao, niti je itko sukob tražio, nego je, naprotiv, on sam krenuo u sukob. Kao da ga je sam baš tražio! Tko bi se to nadao od Isusa! "Teški gaf", rekli bi stručnjaci diplomacije, rekli bi smo i mi, današnji pragmatičari. Svuda je narodu išao na ruku, a svojima je u oči govorio drsko i nepopustljivo. Drugdje je širio ruke i, kao kad kvočka hoće skupiti piliće svoje, nastojao zagrliti cijeli svijet: pogane, grješnike, nevjernike, bandite, okupatore, bogataše... I sad kad dolazi u svoj Nazaret, kad treba dobiti aplauz za sve što je po svijetu činio, pa možda i zato što je svoje mjesto proslavio – on proizvodi pravi incident. Što je tome razlog? Krije li se nešto u pozadini svega, nešto što nam nije poznato, nešto što nam Luka u prvi mah taji?

Pokisni!

Neh 8,2-4a.5-6.8-10;Ps 19; 1 Kor 12,12-30; Lk 1,1-4; 4,14-21

U današnjem evanđelju čitamo o prvim reakcijama na Isusovo djelovanje, propovijedanje, liječenje, naučavanje, čudesa… Reakcija naroda je fantastična. Evanđelist kaže: glas o njemu puče po svoj okolici. Sve pade u drugi plan, i svugdje se stade pričati samo o njemu i djelima njegovim. Podsjeća me to na proljetne kiše nakon dugi suša: pade kiša, i sve se zazeleni! Kako suha zemlja žeđa za Nebom, znamo svi mi: to  možemo vidjeti kad prolazimo opustjelim sivim krajevima u kojima kiše dugo nije bilo. Sve životari i ne zna se hoće li opstati ili neće. Tu i tamo možemo zaliti neki vrt ili park, ali sve je to jako malo, jer ponekad cijela zemlja vapi za kišom. I biljke i životinje, trava i šume, planine i ravnice, ptice i gmizavci – sve vapi za izvorom života. Osobito tada se vidi koliko sve ovisi o milosti Božjoj. Priroda, biljke i životinje, ne nalikuju samima sebi. A onda, kad kiša napokon padne, živne priroda po svem kraju – kao ljudi u današnjem Evanđelju.

Dug put kući

Povratak izgubljenog sina pun je dvosmislenosti. On ide u dobrom smjeru, no koje li zbrke! Uviđa da se sam ne može izvući i priznaje da bi se prema njemu bolje postupalo da je rob u očevu domu nego kao izgnaniku u stranoj zemlji, ali je još daleko od potpunog povjerenja u očevu ljubav. Zna da je još uvijek sin, ali se uvjerava da je izgubio dostojanstvo "sina" i spreman je prihvatiti mjesto "najamnika", samo da preživi. To je kajanje, ali ne kajanje u svjetlu neizmjerne ljubavi milosrdnog Boga. To je sebi-okrenuto kajanje koje nudi mogućnost preživljavanja. Ja dobro poznajem to stanje duha i srca. Ono je poput riječi: "Pa, nisam mogao uspjeti sam, moram priznati da je Bog moje jedino utočište. Ići ću k Bogu i zamoliti ga za oproštenje, s nadom da ću dobiti minimalnu kaznu i da ću moći preživjeti, pod uvjetom da teško radim." Bog ostaje neumoljiv i strog sudac. To je Bog pred kojim se osjećam krivim i zabrinutim, koji u meni izaziva sve te isprike i opravdanja. Pobožnost takvom Bogu ne stvara istinsku unutarnju slobodu, nego rađa samo gorčinu i zlovolju.

Živjeli!

Iz 62,1-5; Ps 96;1 Kor 12,4-11;Iv 2,1-11

Nakon trideset godina spremanja, molitve i promatranja, žudnje za poslanjem, ali i strpljivog čekanja dolaska njegovoga časa, evo prvoga nastupa! Nakon ovoga čuda, uslijedit će njegovi neugušivi govori, gromke riječi i neviđeni stavovi. Radikalno praštanje i britke riječi – kako kome. Paradoksalne usporedbe, zbunjujuća ne-dosljednost; govor kakvog nikada nitko nije držao... Narod će se suočavati sa živom istinom, živom Božjom riječi. Čuda će se redati: hromi će hodati, slijepi progledavati, gluhi čuti, siromasima će se naviještati Kraljevstvo Nebesko... Padat će tu stavovi farizeja i pismoznanaca, budit će se vjera bludnica i carinika... Došlo je spasenje svim narodima! Evo danas Isusa na početku toga puta, na početku misije svih misija, na jednoj svadbi.  Došao je sa svojim učenicima, nedavno prikupljenima, i majkom, da to obilježi. Kako drugačije označiti početak takve misije nego s vinom? Tko ne bi poželio naći se tamo!

Pouka Isusovog skrovitog života

Izišli smo iz ciklusa čitanja Božićnog vremena. Sada slijedi vrijeme kroz godinu i serija čitanja s početka Isusovoga javnog djelovanja. Tako ćemo, iz perioda kada su se čitali odlomci iz Svetoga Pisma o navještaju Isusovoga rođenja i rođenja samoga, najednom prijeći razdoblje od 30 godina Isusovoga skrovitoga života. O tome Crkva neće donositi nedjeljna čitanja naprosto zato jer ih, osim opisa jedne scene iz Isusovoga djetinjstva, jednostavno nema. Ipak, ponešto se dade i o tome reći, a čini se da je, sada nakon Božićnog vremena i pred Kristov javni nastup, i najpogodniji trenutak za to. Trideset godina radosti! Tako bi mogao glasiti naslov romana koji bi opisivao Isusov život na zemlji prije njegovog javnog djelovanja. Trideset godina ljepote življenja čovještva koje je disao i živio punim plućima, svim srcem, do krvi čovjek.

Krštenje puta, istine i života

Iz 40,1-5.9-11; Tit 2,11-14;3,4-7; Lk 3,15-16.21-22

U današnjem nedjeljnom čitanju Crkva nam pred oči stavlja događaj Krštenja Isusovog u rijeci Jordanu. Na početku godine tako pred nas stavlja početak Isusovog javnog djelovanja. Od rođenja do ovog trenutka prošlo je tridesetak godina. Ispunilo se vrijeme, došao je trenutak nakon godina odrastanja i skrovitosti, nakon godina običnog i neatraktivnog življenja mesijansko poslanje, bez čuda i gromkih navještaja Kraljevstva Nebeskog. Iako svo to vrijeme Isus pasivno promatra i moli, gleda i čeka, i sve probleme svijeta u srcu nosi, trajno je raspoloživ za poslanje, pa makar „gubio vrijeme“.

Manje je više

I za duhovni život važe ista pravila kao i za tjelesni. Što više hrane konzumirano, to ćemo manje biti pokretni sve dok ne dođemo do neke nazovibudne nirvane u kojoj će nam sve biti svejedno; glavno je da se mi u svom salu udobno osjećamo. No to nije ispravno ni kršćanski ni ljudski. Želimo li duhovno živjeti, moramo poštivati pravilo duhovnog života: Što manje - to više. Kad pretovarimo životinju ili vozilo, oni neće krenuti. Kad pretovarim svoje ruke, sve će s njih pasti. Isto je tako u duhovnom životu. Oni koji idu od ukazanja do ukazanja, od čuda do čuda, od hodočašća do hodočašća, od terapije do terapije, od jedne do druge molitvene zajednice, ustvari su nezasitni ljudi, a ne duhovni. U duhovnom životu kvantiteta ne igra nikakvu ulogu.

Božićni delegati svijeta

Iz 60,1-6; Ps 72; Ef 3,2-3a. 5-6; Mt 2,1-12

Božić je prošao. Ljudi su se razišli, gozbe su završile. Dijete smo vidjeli, s anđelima se veselili. Torte smo pojeli, pjesme otpjevali. Sad je vrijeme za stare rutine i stare poslove. Da, tako  završavaju sva zemaljska slavlja: ona se iscrpe i minu, iščeznu i kao da umru, nestanu. Ali nebeske stvari ne - one su kao živo biće: proklijaju kad misliš da je sve gotovo, i tamo gdje ne bi očekivao zazelene se i rascvjetaju, raspjevaju i zamirišu... Zamisli ti: s istoka tri kralja, mudraca, što li – dolaze pokloniti se Kristu, malom djetetu... taman kad se o tome prestalo pričati, kad su se stolovi počistili, kuhinje oprale...

Vječnost kao rođendan

Sir 24,1-4.12-16; Ps 147; Ef 1,3-6. 15-18; Iv 1,1-18

Za razliku od slavlja i radosti koja se osjeća i slavi na sam Božić, današnje čitanje budi u nama radost zbog njegovoga rođenja prije svih vjekova – kao Sina Božjega, kao druge Božanske osobe. Nakon što smo proslavili njegovo zemaljsko rođenje, sada se radujemo radi njegovoga rođenja kao Riječi Božje. Posvješćujemo sebi da imamo Krista po kojem sve zadobismo, pa i posinstvo Božje, o kojem govori sveti Pavao u drugom čitanju. Radujemo se Božjem naumu od vječnosti. Osjeća se poetična radost izvjestitelja Ivana zbog ljubavi Božje izražene u Riječi, Sinu Božjem, Isusu Kristu. On, za razliku od ostalih evanđelista, ne počinje zemaljskim događajem. Bliskiji je početku izvještaju o početku stvaranja, ali ide i dalje od početka stvaranja samoga. Radosno kliče radi ljubavi Božje za čovjeka izražene u njegovom naumu prije svih vjekova. Sve ono što Ivanovom evanđelju bude slijedilo, samo je ostatak radosne vijesti, ali ona je odzvanjala i prije svih vremena, u početku samom! Takva radost nadilazi sami događaj Utjelovljenja i Betlehemskog rođenja, pa se treba protezati, ne samo kroz godinu, nego i kroz svu vječnost.

Osvrt na godinu

Molitva iz Gane

Gospodine,
svemogući,
beskrajni, stvoritelju,
usavršitelju,
za tebe je godina samo
trenutak.
Ali za nas je
365 dana duga,
široka, duboka,
nepregledna.

Gospodine,
za nas je svaka godina ispunjena,
unaprijed,
dobrom i zlom.
Ti si gospodar godine,
a mi strašljive sluge vremena.

Gospodine,
jedno je ipak istina:
svaka nas godina
Dovodi bliže k tebi.
Ljudi svake godine bivaju stariji,
a kršćani sve mlađi.

Pismo iz Kine

U  S VA K O M  Č O V J E K U  Č E Ž N J A

Iako kulturološke razlike mogu stvoriti barijere među kontinentima, svi ljudi čine jednu obitelj: naš je posjet Kini u nama ojačao to uvjerenje. Bez obzira na našu kulturu, dob ili povijest, dijelimo čežnju, žeđ za životom u punini. Biblija se često vraća toj žeđi. Vidi je kao znak koji je Bog urezao u nas kako bi nas privlačio sebi. Hoćemo li dopustiti toj žeđi da djeluje u nama, ne želeći je prebrzo zadovoljiti? Ona može postati goruća ljubav za Onoga koji uvijek nadilazi ono što možemo doseći. Što više tragamo za Bogom, bliže smo ovome zapanjujućem otkriću: Bog prvi traga za nama. U knjizi proroka Hošee, Bog govori o svome narodu kao čovjek o svojoj ljubljenoj: «Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu.» Zatim dodaje: «Zaručit ću te sebi dovijeka… u nježnosti i u ljubavi.» U Isusu, ova Božja želja za ljudima postaje stvarnost od krvi i mesa. Krist je želio ostati zauvijek blizu nas i za to je platio cijenu: svojom smrću na križu, ponizio se do najnižeg mjesta, toliko da je nedužan postao progonjen. Sada, uskrsnuvši od mrtvih, nama prenosi Duha Svetoga, nevidljivu prisutnost koja nas vodi prema punini Boga.

Budi kao Božić!

(Božićna čitanja)

Dijete se rodilo u jaslicama od Djevice s nakanom da pobjedi sve zlo svijeta! Golo i siromašno dijete bez oružja, vojske i novca u siromašnoj zemlji pokorenog malog naroda, u vrijeme najjačega carstva u povijesti svijeta, rođeno od nepoznate djevice, u svratištu za stoku. Ali, ono će pobijediti sve zlo svijeta svih vremena! Anđeli mu služili i pjevali, nebo u noći zasvijetlilo kao dan, pastiri mu se klanjali... Krajnje toplo i srcu milo. Romantičniju priču nitko nikada nije mogao smisliti. Štoviše, takvo što čovjek doista i nije bio kadar smisliti, nego jedino Bog. Od kad se to zbilo, svi sa simpatijama gledaju na priču o rođenju Bogočovjeka u jaslicama. U tom priprostom koritu iz kojeg stoka jede hranu, leži novorođeni Bog! Nezamislivo! Da, romantičniju, ali ni junačniju priču ni veću dramu nismo mogli zamisliti.

Proroštvo Betlehema

Odavno znamo da povijest nije učiteljica života za one koji žele vladati, za one koji povijest žele sebi prigrabiti, sebe povijesti nametnuti. Za njih postoji samo jedan povoljan povijesni ishod, a taj je – da oni vladaju, da se oni domognu vlasti, da se na njoj održe. Pritom neumorno vjeruju da uvijek postoji još neki neiskušan način kojim će tokove povijesti usmjeriti u skladu sa svojim stremljenjima. Tko će zbog toga platiti cijenu i kolika će ta cijena biti, to im nije pretjerano važno. Sigurni su, naime, da je neće platiti oni. I, uistinu, uvijek ima nekih cijena, velikih cijena, koje plaćaju drugi. Plaćaju, često i ne znajući to.
Povijest je učiteljica života samo za one koji žele služiti, onima koji ljube. Oni uče kroz svaki dodir. Oni uče od ljubavi nakupljene tijekom vjekova, od ljubavi koju mnoge vode ne mogu ugasiti niti je rijeke potopiti. Onima koji žele biti u službi života, u službi ljubavi, blisko je slijediti primjer ljudi koji su se tijekom povijesti posvetili drugima, osobito onima prezrenima, onima najmanjima. A, uz to, onima koji su zauzeti za dobrobit drugih, nikada neće uzmanjkati domišljatosti.

Zaharija ili o tihoj vjernosti

Zaharija. Molitvama iscrpljeni muž. I već pomalo starac. Za njim je samo karijera traženja. Karijera želja, karijera suza i poniženja... Karijera samih vjerovanja i nadanja, pa onda samo nadanja i bez vjerovanja... zapravo, jedna propala karijera! Mnogi prijatelji današnjeg Zaharije – njegovi vršnjaci, školske kolege... već su sve postigli: već imaju lance trgovina, duge popise svjetskih putovanja, nekoliko stranaka za sobom... velike garderobne ormare i zavidne kolekcije – svega! A ja još uvijek i samo propalu karijeru vjernosti. Karijeru traženja i dozivanja, obilaženja kadionika, svetkovina, vjeronauka... propalu karijeru! Drugi imaju svoje najnovije modele tehnike, umjetnosti, diplome, brojne ljubavne veze, a ja, Zaharija, osramoćen, bojim se pogledati u sve to što propuštam!

Iz novog broja

Biskup Mijo Škvorc (1919-1989)

U Križevcima je 3. listopada 2009. održan znanstveni skup „Život i djelovanje biskupa Mije Škvorca“ (povod: dvadeset godina od njegove smrti). Kroz sedamnaest referata prikazan je ovaj izuzetan lik naše Crkve 20. stoljeća. Riječ je o čovjeku koji je u olovnim vremenima komunističke vladavine bio zvijezda našega podneblja. Svojim znanjem, duhovnošću, optimizmom i vizionarstvom donosio je ohrabrenje našim vjernicima, napose intelektualcima.

Kako je Bog pokušao podmititi čovjeka, ali mu nije uspjelo

Vrijeme darivanja vidi se u svakoj tvrtki - odjeli za marketing i PR jedne firme šalju poklone šefovima druge, a marketing i PR druge šalje darove šefovima prve. Liječnici dobivaju kavu i bombonjere, učiteljice nakit i vaze, menadžeri dobivaju mobitele, kobase, vina, kompjutore, skijaške jakne, sireve, vina - već prema imovinskom stanju, ukusu i djelatnosti pošiljatelja. Čitao sam izvješće jednog Finca o korupciji u Hrvatskoj i bio je blag - on naš običaj malih darova ne smatra podmićivanjem. Ponajprije, kaže on, to je Mediteran i takav je običaj. Osim toga, dvadeset deka kave daje se medicinskoj sestri onako, reda radi, kad se odlazi iz bolnice, za dugo sjećanje, a ne da se nešto dobije zauzvrat. Korupcija je, kaže Finac, tek kada dajete veliki dar i kada tražite uslugu.

 paterluka.blog.hr 

Broj tekućeg računa (u Privrednoj Banci Zagreb) na koji možete uplatiti novčanu pomoć za Lukino liječenje u Krapinskim toplicama:

2340009-3206845858 

Nazovi humanitarni telefon:

060 600 001

i daruj mi korak.

AKO PREVIŠE PIJEŠ TO JE TVOJ PROBLEM. ŽELIŠ LI PRESTATI MOŽEMO TI POMOĆI!

Anonimni alkoholičari

Raspored susreta

Opširnije...

::::::::::::::::::::::::