Skrupuli ili preosjetljiva savjest (11.3.2010.)

- Izlaz iz mraka i nevolja - komentar i zahvalnost (10.3.2010.)

Nema srednjega puta - reagiranja 2. (7.3.2010.)

Nema srednjeg puta – reagiranja – Jel' se grijeh ljubit i pipkat? (7.3.2010.)

Nema srednjega puta! (7.3.2010.)

Opširnije

SKAC vam predstavlja

Habitus - internetski časopis hrvatskih studenata te ujedno njihov izborni kolegij. Osmišljen je kao središnje mjesto studentskog izražavanja mišljenja i polemiziranja o najrazličitijim pojavama iz društvenog života. Prvi broj časopisa donosi teme: Što je filozofija?; Etička dimenzija heavy-metala; Politika u vrtlogu pop-kulture; Edgar Allan Poe – pisac fantastike ili majstor kompozicije; a ukratko je predstavljen Filozofski fakultet Družbe Isusove, matični fakultet časopisa. Dostupan je na adresi habitus.ffdi.hr.

O ljudima i smokvama

Izl 3,1-8a.13-15; Ps 103; 1 Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9

Krist nam u današnjem Evanđelju donosi prispodobu o smokvi u vinogradu. Loze je mnogo, ali smokva je jedna. Ona ima poseban značaj: po danju se od sunca u njen hlad sklanja njen gospodar, pod njom se krijepi, s nje bere i jede. Zapravo, tako o samoj smokvi ovisi i cijeli vinograd... I u našim dalmatinskim vinogradima uvijek se nalazi i poneka smokva. Bila je vrlo cijenjeno voće u starom Izraelu kao i na cijelom istoku, i sadila se posvuda. Svaka je uvijek bila posebna i nezamjenjiva. To Krist hoće naglasiti kada nas, svakog pojedinog, uspoređuje sa smokvom. Nezamjenjiv si i jedinstven, nisi kao cijeli vinograd, nego poseban. Kada se sagledava naš odnos prema Bogu, onda smo svi kao vinograd: na isti smo način o njemu ovisni. Ali, kada se gleda naša posebnost, onda je svaki od nas u odnosu na sve druge različit i poseban kao smokva usred vinograda. Ti si njegovo remek-djelo, i voljan je čekati i u tebe ulagati. Urod smokve ne može se zamijeniti nikakvim grožđem: tu tvoju posebnost Bogu nitko ne može nadomjestiti. No, kakav to urod Bog od svakog od nas očekuje?

Tko sam ja

Tko sam ja? Često mi kažu da iz svoje ćelije izlazim smireno, vedro i čvrsto kao vlastelin iz svoga dvorca. 

Tko sam ja? Često mi kažu da sa svojim čuvarima razgovaram slobodno, prijateljski i jasno, kao da sam ja zapovjednik. 

Tko sam ja? Također mi kažu da dane nesreće podnosim staloženo, sa smiješkom i ponosno kao netko tko je naučen zapovijedati. 

Jesam li ja zaista to što drugi o meni govore? Ili sam samo ono što znam sebi? Nemiran, čeznutljiv, bolestan, kao ptica u kavezu, koja se propinje za dahom, kao da me netko davi za vrat, onaj koji gladuje za bojama, cvijećem, pjevom ptica, koji žeđa za dobrim riječima, za ljudskom blizinom, koji se trese od bijesa zbog samovolje i neznatne uvrede, koji se baca amo-tamo u očekivanju velikih događaja, koji bespomoćno drhti zbog prijatelja u beskonačnoj udaljenosti, umoran i prazan kad moli, misli, radi, blijed i spreman oprostiti se od svega?

Nitko sad ne zna moju bol

45. Planinarski križni put

Sveti Ivan Zelina - Konjščina - Bedenica

12., 13. i 14. ožujka 2010.

"Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu."

Slava i njeno naličje

Post 15,5-12.17-18; Ps 27; Fil 3,17-4,1; Lk 9,28-36

U današnjem čitanju promatramo izvještaj o Isusovom preobraženju, ili Isusovoj slavi. Trojica učenika promatraju taj fenomen, Jakov, Ivan i Petar. Učitelj ih je pozvao na brdo da se pomole, ali dogodilo se nešto nesvakidašnje. Došavši gore, vidjeli su Kristovu slavu: pojavljuju se dvojica davnih slavnih  proroka – Mojsije i Ilija... lica u neobjašnjivome sjaju... oblak koji ih obavija... i glas s neba... Ipak, Petar se na svoj način snalazi: ima inicijativu i želi ostati! Obraća se Isusu, govoreći: dobro nam je ovdje biti...  Ganutost je tolika da bi rado ostao na tom mjestu, ne gledajući na vrijeme ni prostor. Slava Kristova ga totalno ispunja. Jednom drugom prilikom kada dođu teški časi, Petar će se skrivati, zatajivati Krista i bježati. Neće znati pristati na to da njegov miljenik, Isus, mora biti poražen i umrijeti. Ali, na slavu pristaje.

Htjeti trpjeti

Kada se u duhovnim vježbama govori o trpljenju, među sudionicima nastaju mnoga pitanja. Zašto mi kršćani moramo trpjeti nepravdu, a da joj se ne odupiremo? Zašto moramo probleme uklanjati tako da pasivno trpimo zlo što iz njih proizlazi? Nije li za život nesposoban onaj koji svoje nevolje samo pasivno promatra? Nije li to znak kukavičluka ako se čovjek ne usuđuje suprotstaviti zlu čovjeku i obračunati s njime? Zašto moramo sve tolerirati? Nije li to oblik kriminala ako čovjek promatra nepravdu i ne čini ništa? Zašto se mi ne bismo aktivno boriti protiv tlačenja siromašnih? U mom je vlastitom interesu da na ova opravdana pitanja dadem iscrpan odgovor.

Novi voditelj vjeronauka

Dragi čitatelji SKAC-ove stranice! Kako je i bilo najavljeno još u jesen, službu studentskog katehete u Palmi od ponedjeljka 1. ožujka 2010., 20:00 sati, preuzima pater Dalibor Renić, iliti moja malenkost. Nije baš običaj da se smjena voditelja studentskog vjeronauka događa usred akademske godine, ali nadam se da vas to neće zbuniti.

Pater Zdravko Knežević je velikodušno pričekao da pozavršavam svoje studijske obveze (sad su gotove definitivno, Deo gratias!) pa mu zato od srca zahvaljujem. Pater Zdravko će, naravno, i dalje biti angažiran u Palmi u vodstvu SKAC-a te kao vrlo zaposlen član tima duhovnih vježbi u svakodnevnom životu. Studentski vjeronauk nastavlja svoju 50-godišnju neprekinutu tradiciju, već uhodanim ritmom. Nastavljamo obrađivati teme koje su zanimljive mladoj katoličkoj radničkoj i studentskoj populaciji, kroz izlaganja voditelja i diskusiju sudionika. Kroz ovaj semestar želio sam biti nešto sustavniji pa kao okvirnu temu predlažem „Iskustvo Boga, iskustvo Krista.“

Malo pepela na srce

Pnz 26,4-10; Ps 91; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

U današnjem Evanđelju čitamo kako sotona iskušava Isusa u pustinji nakon četrdesetodnevnoga posta. Upada u oči sotonina provokacija: „ako si Sin Božji...“. teška je to napast, i teško joj je odoljeti: ako doista jesi ono što jesi, i ako ti to netko osporava, čovjek se pita: zašto to ne bih i pokazao, i time začepio usta sumnjičavcima. Imamo potrebu pokazati tko smo, i skoro se ne vidi načina a ni razloga da se tome odoli. Zašto ne pokazati ono što jesmo i što imamo: pamet, znanje, novac, moć, porijeklo, trendovsku upućenost, educiranost, ljepotu... Doduše, ne čudi nas da se Isus tome herojski opire, ali Isus je Isus. No, kako se mi možemo tome oprijeti, odoljeti provokacijama i izazivanjima, i kako pristajati na to da nas prividno nadmašuje netko tko objektivno ne vrijedi više. Ili, još više: kako ugušiti vlastiti potrebu da pokažem tko sam, da sam i ja netko?

Uz početak Korizme

Jl 2,12-18; 2 Kor 5,20-6,2; Ps 51; Mt 6,1-6.16-18

Pepelnica je, zapravo, početak korizme ili četrdesetnice. U simboliku broja četrdeset ne bih ulazio. Samo ćemo podsjetiti da je i Isus četrdeset dana postio. Mi bismo u ovoj korizmi još jedanput trebali upoznati sebe i tako se pripraviti na susret s uskrsnulim Gospodinom. A već je i na hramu u Delfima pisalo Upoznaj sama sebe, naravno, prije nego uđeš u Božji hram. Pepelnica nam vraća misao na pepeo – sastavljeni smo iz njega, a on je znak neke bezvrijednosti – prema onoj zagorskoj: Puhnu vjetar zel ga … Dakle, i mi smo krhki kao nakupina nekih sitnih i lakih čestica koje su nepostojane i lako pomicljive tako da se raziđu na sve strane, a ono što su one tvorile, više ne pamti ni mjesto njegovo. Jesmo li mi, zaista, sazdani od tako bezvrijedna materijala? Doduše, prašina nije ono najsitnije. U svakoj praški ima puno atoma i kojekakvog valovlja tako da je atom mali svijet. No, u svagdanjem životu, prašina je ipak prašina.

Istina siromaha

Jr 17,5-8; Ps 1; 1 Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26

Mnogi su pokušali od Zemlje napraviti nebo. I danas to pokušavaju. Od babilonskih vremena pa do danas, zemaljski život ljudi okreću k Zemlji samoj: svojoj karijeri, svome tijelu... moći i novcu, zemaljskoj pravdi i ugledu, zemaljskoj slavi, i užicima. Mnogi nipošto nisu spremni proživjeti ovaj život na način da prođu gore od nekih drugih. Puno je i raznih autoriteta koji nas uvjeravaju da na ovom svijetu trebamo iskoristiti šansu jedino za život na toj istoj Zemlji: da nešto moramo napraviti, nešto ostaviti iza sebe: možda neku građevinu, neku diplomu, neki događaj, ili bilo koji uspjeh. Tako, kada pokapamo nekoga neuspješnoga, svi žalimo njegov nesretan život. No, već tu upadamo u mali paradoks: naime, svi iskazujemo poštovanje prema toj istoj osobi, i svi slutimo da mora biti nekakav nastavak; da to ne bi smio biti kraj. Potreba za nastavkom u takvih slučajevima ponekad se skoro dade napipati u zraku: mora biti neka satisfakcija, nagrada, nadoknada, priznanje... S druge strane, kada pokapamo moćnike, rijetko prema istima osjećamo neko divljenje, nego, naprotiv, takav pogreb često doživljavamo samo kao kraj jedne farse i igre o moći i slavi, farse o snazi i veličini, kraj iluzija, kao običan prazan kraj nečega potrošenoga. Potreba za nastavkom nigdje se ne sluti... Pa, tko su ti siromašni, i što je to u njima tako sveto – u onima koje Isus ovdje naziva blaženima? Jesu li to svi oni koji su oskudijevali? I, nema li nijednoga među onima koji su materijalnim dobrima obilovali?

Zanos

Pokušavam gledati na život u svem njegovu bogatstvu, nastojeći biti dirnut na dubljoj razini od misaone.

Zbog toga promatram oprečne prizore:
Rođenje djeteta…
radost roditelja i osjećaj čuda…
slavlja…
Potom promatram smrt…
žalost, osjećaj gubitka…
sprovodne obrede…
Neprestano krećem od jednog prizora do drugog,
zapažajući svaki detalj.

Ljudske tuđine

Slušao sam jednom predavanje nekog zoologa, koji se bio vratio s dalekog velikog otoka i pričao o čudnim životinjama po kojima je upravo taj otok bio slavan. Vidjevši naše zanimanje i čuđenje, ponudio je na kraju predavanja još i više: »Pitajte – rekao je – što god vas volja. Izvrsno poznajem tu zemlju, jer sam u njoj proboravio mjesec dana«. Mjesec dana boravka može za nekoga biti mnogo, pogotovo ako se usporedi s onim koji je uvijek bio samo kod kuće, ali mi se samohvala ipak učinila ponešto prenategnutom: je li doista trideset dana dosta da bi se na sve moglo znalački odgovoriti? Često pomišljam da nam tako nekako ide i s ljudima s kojima živimo i s kojima se susrećemo. Danas se mnogo govori i zahtijeva o pravima čovjeka pojedinca. Očito se pretpostavlja da ga dobro poznajemo. Kako bismo inače uspjeli uvažiti njegove mogućnosti, njegove potrebe i zahtjeve? Govori se o apsolutnoj vrijednosti ljudske osobe – nedavno je i sam Papa to posebno naglasio u više navrata – a što je vrijedno, moralo bi privlačiti naše zanimanje. No u isti mah se u bezbroj varijacija čuju jadikovke koliko je baš današnji čovjek osamljen i kako ga nitko ne razumije.

Inicijali

Večeri i noći mirne su i tihe, jer ih je Bog stvorio za kontemplaciju. Šume i pustinje, zvjezdano nebo i gorja, stvoreni su da u njih uronimo. Svrake i ždralovi pričaju nam o Bogu, i Bog je taj koji ih je naučio tom jeziku. Sve životinje što se u cik zore oglašuju, pjevaju Bogu. Vulkani i oblaci dižu glas Bogu. Sve stvorenje gromkom jekom prodorno viče o postojanju i ljepoti i ljubavi Božjoj. Glazba o tom odzvanja nam u ušima, a krajolici nam to iznose pred oči. "Na svakom uličnom uglu nalazimo Božje pismo", kaže Whitman, i "zelena livada Božja je namirisana maramica s njegovim inicijalima. Namjerno nam ju je ostavio, da nas podsjeća na nj." Tako prirodu shvaćaju sveci, tako ju je razumio Adam u raju. (A i pjesnici i umjetnici shvaćaju je pokatkad kao što ju je shvaćao Adam i sveci.)

Gdje tražiti?

Doista ne mogu vjerovati čovjeku koji kaže: "Ja tražim Boga - ali ga ne mogu naći." Pokušaj, tako bih mu odgovorio, uistinu sve učini, oslobodi se demona oholosti, od pritiska egoizma, sebičnosti, odbaci iz srca sve rasizme, gledaj svakog čovjeka kao brata i sestru i tada ćeš vidjeti, tada ćeš Ga vidjeti! Ako živiš ljubav, onda opažaš Boga, koji je već u tebi. Bog ne dolazi u trenutku kada si ti postao "dobar". On je već bio tu, već je došao, i uvijek dolazi. A ti Ga tek sada možeš vidjeti jer su ti oči postale čiste, jer je tvoje srce postalo čisto, jer si sišao sa svog prijestolja.

Carlo Carretto

Stranac

Jr 1,4-5.17-19; Ps 71; 1 Kor 12,31-13,13; Lk 4,21-30

Isus nije došao da bi na ovom svijetu prošao dobro, i time se ne opterećuje. Vidjet ćemo: s jedne strane, on ima razumijevanja za carinike, razbojnike, bludnice, neradnike; ima razumijevanja za Samarijance, Rimljane, Grke i pogane, a napadat će svećenstvo, okorjelo židovstvo i evo – kao danas – svoje sumještane. Nosio je ime Nazarećanin, a Nazaretu se grdno zamjerio. I to, čini se, nitko ga nije izazivao niti napadao, niti je itko sukob tražio, nego je, naprotiv, on sam krenuo u sukob. Kao da ga je sam baš tražio! Tko bi se to nadao od Isusa! "Teški gaf", rekli bi stručnjaci diplomacije, rekli bi smo i mi, današnji pragmatičari. Svuda je narodu išao na ruku, a svojima je u oči govorio drsko i nepopustljivo. Drugdje je širio ruke i, kao kad kvočka hoće skupiti piliće svoje, nastojao zagrliti cijeli svijet: pogane, grješnike, nevjernike, bandite, okupatore, bogataše... I sad kad dolazi u svoj Nazaret, kad treba dobiti aplauz za sve što je po svijetu činio, pa možda i zato što je svoje mjesto proslavio – on proizvodi pravi incident. Što je tome razlog? Krije li se nešto u pozadini svega, nešto što nam nije poznato, nešto što nam Luka u prvi mah taji?

Pokisni!

Neh 8,2-4a.5-6.8-10;Ps 19; 1 Kor 12,12-30; Lk 1,1-4; 4,14-21

U današnjem evanđelju čitamo o prvim reakcijama na Isusovo djelovanje, propovijedanje, liječenje, naučavanje, čudesa… Reakcija naroda je fantastična. Evanđelist kaže: glas o njemu puče po svoj okolici. Sve pade u drugi plan, i svugdje se stade pričati samo o njemu i djelima njegovim. Podsjeća me to na proljetne kiše nakon dugi suša: pade kiša, i sve se zazeleni! Kako suha zemlja žeđa za Nebom, znamo svi mi: to  možemo vidjeti kad prolazimo opustjelim sivim krajevima u kojima kiše dugo nije bilo. Sve životari i ne zna se hoće li opstati ili neće. Tu i tamo možemo zaliti neki vrt ili park, ali sve je to jako malo, jer ponekad cijela zemlja vapi za kišom. I biljke i životinje, trava i šume, planine i ravnice, ptice i gmizavci – sve vapi za izvorom života. Osobito tada se vidi koliko sve ovisi o milosti Božjoj. Priroda, biljke i životinje, ne nalikuju samima sebi. A onda, kad kiša napokon padne, živne priroda po svem kraju – kao ljudi u današnjem Evanđelju.

Dug put kući

Povratak izgubljenog sina pun je dvosmislenosti. On ide u dobrom smjeru, no koje li zbrke! Uviđa da se sam ne može izvući i priznaje da bi se prema njemu bolje postupalo da je rob u očevu domu nego kao izgnaniku u stranoj zemlji, ali je još daleko od potpunog povjerenja u očevu ljubav. Zna da je još uvijek sin, ali se uvjerava da je izgubio dostojanstvo "sina" i spreman je prihvatiti mjesto "najamnika", samo da preživi. To je kajanje, ali ne kajanje u svjetlu neizmjerne ljubavi milosrdnog Boga. To je sebi-okrenuto kajanje koje nudi mogućnost preživljavanja. Ja dobro poznajem to stanje duha i srca. Ono je poput riječi: "Pa, nisam mogao uspjeti sam, moram priznati da je Bog moje jedino utočište. Ići ću k Bogu i zamoliti ga za oproštenje, s nadom da ću dobiti minimalnu kaznu i da ću moći preživjeti, pod uvjetom da teško radim." Bog ostaje neumoljiv i strog sudac. To je Bog pred kojim se osjećam krivim i zabrinutim, koji u meni izaziva sve te isprike i opravdanja. Pobožnost takvom Bogu ne stvara istinsku unutarnju slobodu, nego rađa samo gorčinu i zlovolju.

Živjeli!

Iz 62,1-5; Ps 96;1 Kor 12,4-11;Iv 2,1-11

Nakon trideset godina spremanja, molitve i promatranja, žudnje za poslanjem, ali i strpljivog čekanja dolaska njegovoga časa, evo prvoga nastupa! Nakon ovoga čuda, uslijedit će njegovi neugušivi govori, gromke riječi i neviđeni stavovi. Radikalno praštanje i britke riječi – kako kome. Paradoksalne usporedbe, zbunjujuća ne-dosljednost; govor kakvog nikada nitko nije držao... Narod će se suočavati sa živom istinom, živom Božjom riječi. Čuda će se redati: hromi će hodati, slijepi progledavati, gluhi čuti, siromasima će se naviještati Kraljevstvo Nebesko... Padat će tu stavovi farizeja i pismoznanaca, budit će se vjera bludnica i carinika... Došlo je spasenje svim narodima! Evo danas Isusa na početku toga puta, na početku misije svih misija, na jednoj svadbi.  Došao je sa svojim učenicima, nedavno prikupljenima, i majkom, da to obilježi. Kako drugačije označiti početak takve misije nego s vinom? Tko ne bi poželio naći se tamo!

Krštenje puta, istine i života

Iz 40,1-5.9-11; Tit 2,11-14;3,4-7; Lk 3,15-16.21-22

U današnjem nedjeljnom čitanju Crkva nam pred oči stavlja događaj Krštenja Isusovog u rijeci Jordanu. Na početku godine tako pred nas stavlja početak Isusovog javnog djelovanja. Od rođenja do ovog trenutka prošlo je tridesetak godina. Ispunilo se vrijeme, došao je trenutak nakon godina odrastanja i skrovitosti, nakon godina običnog i neatraktivnog življenja mesijansko poslanje, bez čuda i gromkih navještaja Kraljevstva Nebeskog. Iako svo to vrijeme Isus pasivno promatra i moli, gleda i čeka, i sve probleme svijeta u srcu nosi, trajno je raspoloživ za poslanje, pa makar „gubio vrijeme“.

 paterluka.blog.hr 

Broj tekućeg računa (u Privrednoj Banci Zagreb) na koji možete uplatiti novčanu pomoć za Lukino liječenje u Krapinskim toplicama:

2340009-3206845858 

Nazovi humanitarni telefon:

060 600 001

i daruj mi korak.

AKO PREVIŠE PIJEŠ TO JE TVOJ PROBLEM. ŽELIŠ LI PRESTATI MOŽEMO TI POMOĆI!

Anonimni alkoholičari

Raspored susreta

Opširnije...

::::::::::::::::::::::::