Zar spasenje stvarno ovisi o slučaju? (26.8.2010.)

Nakon Modrava se ponovno čujemo! (13.8.2010.)

Nečastivi u marketingu (13.8.2010.)

Ljubav nadilazi granice života i smrti (13.8.2010.)

Istine i pretjerivanja o Prirodnom planiranju obitelji (13.8.2010.)

Opširnije

...

Dubine moje tvoja su pjesma.

Plodnost je njihova skrivena mom

oku

i vatru svoju ne poznam

tek puštam ponekad plamičak

neki

da me dirne,

a ti si mi poklonio ognjište.

Nisam ga otkrila,

a u meni je,

i ne vjerujem da je u meni,

svjetla nemam u očima da

pronađem sebe

u sebi.

Na zemlji

Sir 3,17-18.20.28-29;Ps 68;Heb 12,18-19.22-24a;Lk 14,1.7-14

Kada bi trebalo sažeti današnja čitanja u jednoj riječi, mislim da bi najbolji odgovor bio poniznost. Ona se uostalom i izrijekom spominje u prvom čitanju, a jednakom jasnoćom Isus je opisuje u svojoj prispodobi o gozbi i biranju prvih i zadnjih mjesta. Iako je ta riječ tako česta u kršćanskoj duhovnosti, ona se izuzetno rijetko spominje u našoj svakodnevici i, dosljedno tome, još rjeđe ju nastojimo primijeniti u vlastitim životima. Pišući ove retke zapitah se i sam što bi to bila istinska, duboka poniznost. Svidjela mi se, njemački točna i kratka, definicija Martina Luthera: "Prava poniznost nikad ne zna da je ponizna; kad bi to znala, bila bi ohola." No, do takve poniznosti dug je put. Iako sam svjestan da je nemam, imam u sebi barem onu Ignacijevsku želju za željom da mi poniznost bude darovana, da se usudim živjeti je, koliko god se čovjek bojao da će nastojeći živjeti poniznost biti samo ponižen od drugih.

Iz novog broja

Ima li šanse za Hrvatsku slobodnu od GMO-a?

Pet godina od donošenja hrvatskoga Zakona o GMO-u

Od poljoprivrede se zahtijeva osiguranje prehrane čovječanstva uz istodobno očuvanje okoliša i ruralnih prostora prikladnih za kvalitetno življenje i daljnji svekoliki razvitak, unatoč drastičnom povećanju broja stanovnika i pogoršanju proizvodnih uvjeta, posebice glede smanjenja obradivih površina, nestašice vode i klimatskih promjena. U vezi europske politike, u agraru se od 2013. godine nadalje očekuju velike promjene u Europskoj uniji, a za takav razvitak već se sad postavljaju smjernice.

Sloboda spasenjske Ljubavi

Iz 66,18-21;Ps 117; Heb 12,5-7. 11-13;Lk 13,22-30

Univerzalnost je prepoznatljiva crta Lukine teologije. On je bio evanđelist otvoren poganskom svijetu. 'Anonimni kršćani' (K. Rahner)  koji žive u pravednosti i ljubavi primaju se u puno zajedništvo s Kristom. "I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji." (Lk 13, 29) O toj nadi govori i odlomak iz prvog čitanja (Iz 66, 18-21). Središte Izajina navještaja jest glagol 'sabrati'. U Božjem srcu nema privilegiranih jer je čitavo čovječanstvo Božji narod. Isus, koji se nadovezuje na tu Izaijinu viziju, poziva pogane, ali i kori Židove zbog nevjernosti. Povod je upit nekoga iz mnoštva: 'Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?' Neki su smatrali da će se svi Židovi spasiti i sudjelovati u budućem Kraljevstvu, dok su drugi bili pesimističniji i smatrali da će to biti rijetki, i to samo oni koji strogo održavaju sve propise i zakone. Isus raskida takva umovanja i teoretiziranja, te premješta razmišljanje na osobni teren, to jest u prvi plan stavlja pitanje 'kvalitete' a ne kvantitete s obzirom na put spasenja: 'Borite se da uđete na uska vrata', to jest na osobni napor i nastojanje oko nalaženja Kraljevstva Božjega. A to se ne mjeri izvanjskom pripadnošću Crkvi, hvalisanjima da smo 'Hrvati i katolici', ako iza svega toga nema istinske vjere.

Zgodni ljudi ili novi čovjek

Dakle, mislio je ozbiljno ono što je rekao. Oni koji se predaju u njegove ruke, postat će savršeni kao što je i on savršen: savršen u ljubavi, mudrosti, radosti, ljepoti i besmrtnosti. Ta promjena neće biti završena za vrijeme ovog života, budući je i sama smrt njen važan dio. Teško je predvidjeti koliko će ta preobrazba uznapredovati za života svakog pojedinog kršćanina. Rekao bih da je vrijeme da razmotrimo pitanje koje se često postavlja. Ako je kršćanstvo istina, zašto se ne vidi da su kršćani mnogo bolji od ostalih ljudi? Ovo je pitanje djelomično vrlo razumno, a djelomično prilično besmisleno. Razboritost pitanja leži u slijedećem: ukoliko prihvaćanje kršćanstva ne dovodi do napretka u ponašanju obraćenika, ako je on i dalje snob, zloban, zavidan ili pretjerano ambiciozan u istoj mjeri kao i ranije, tada obraćenje, vjerojatno, postoji samo u njegovoj mašti. Pravi dokaz da smo istinski prihvatili kršćanstvo, nalazimo u potvrdnom odgovoru na pitanje: jesmo li uznapredovali u nastojanjima da budemo bolji?

Pouzdanje

Kao što rijetko razmišljamo o nebu, jednako tako rijetko razmišljamo i o paklu. Naši su strahovi vezani uz manje stvari: gubitak tjelesnoga zdravlja ili gospodarske sigurnosti. Bojimo se prijetnja dobrobiti naših dragih, u kojem smo slučaju i mi sami, a i oni, nerijetko svjesni  snažno prisutnoga vlastitog interesa: „Potreban/potrebna si mi, zato moraš biti dobro“, stav je koji uvelike leži u pozadini naše zabrinutosti. Bojimo se gubitka društvenoga statusa i dobroga glasa. Više od svega drugog, bojimo se sami sebe; gubitka snage uslijed starosti ili bolesti, gubitka nadzora ili zdrava razuma. Bojimo se da će se naš svijet srušiti uslijed prirodnih sila ili katastrofa što će ih izazvati ludost našega ljudskog roda; bojimo se rata ili uništenja našeg životnoga okoliša; ukratko bojimo se života i bojimo se smrti.

Čeznite za onim što je gore

Otk 11,19;12,1-6.10; Ps 45; 1 Kor 15,20-27; Lk 1,39-56

Velika Gospa, Marijino uznesenje na nebo. Na jednom mjestu u svojim poslanicama apostol Pavao nas poziva: Čeznite za onim što je gore … Isus biva uznesen na nebo, Marija biva uznesena na nebo, sveci i anđeli raduju se u nebeskoj slavi. Naše najveće svetinje iznad nas su. Koliko god mi na sve načine želimo pokazati i uvjeriti se da je zemlja naš dom, ovakvi nas blagdani podsjećaju na ono iznad nas. Mali čovječe podigni svoju glavu prema božjem prostranstvu koji je i tebi namijenjen.

Zašto djecu zovemo djecom?

Gotovo da ne postoji europska zemlja u kojoj se zbog recesije nije intenzivirao demografski problem pa nema relevantnog medija i europskog političara koji to pitanje sa zabrinutošću ne otvara. Europa izumire, stara je to priča, kao i Hrvatska koja je od posljednjeg popisa 2001. godine izgubila grad veličine Osijeka. Ako su statistički podatci zabrinjavajući, još više zabrinjava način na koji se u tom kontekstu priča o djeci. Naslov tipa: "U zemlji bez djece neće tko imati ni zaraditi mirovine ni vraćati drugove", koji je paradigmatičan u tom alarmizmu, nerođenu djecu svodi se na puku sirovinu za održivost gospodarstva. Ni o djeci više nismo sposobni misliti niti govoriti osim u kontekstu ekonomske računice.

Čuvati darovano

Gospodine, Stvoritelju ovog svijeta.
Mi živimo od tvoje dobrote i mudrosti.
Svijet ne pripada nama, već tebi.
Naša znanost slijedi tvoju misao.
Naša se tehnika oslanja na tvoje zakone.
Naša privreda živi od tvojih dobara.
Naša je politika odgovorna tebi.
Zahvaljujemo ti za ljudski duh i snagu
jer su i duh i snaga od tebe.
Povjerio si nam mir,
radost i sreću svih ljudi.
Molimo te za svakog čovjeka na ovoj zemlji
kojemu su mir i sreća u opasnosti.

Porijeklo radosti

Prop 1,2;2,21-23;Ps 90; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21

Koliko često i nama pada na pamet iskoristiti autoritet Crkve za poslove koji nisu njena primarna briga. Pa i ljudima iz crkvenih struktura to znade biti napast ili kušnja, te pomišljaju da se trebaju baviti i onim što nije njihova primarna briga: gradnje, kolekcionarstvo, vrtlarstvo, politikanstvo… A pri tom se često dogodi da se na taj način pusti, ili potpuno zapusti ono primarno – u čemu i Krist vidi svoju misiju: navijestiti radosnu vijest, otvarati ljudima oči, poučavati ih u duhovnim stvarima, liječiti i spašavati čovjeka kao čovjeka, pružati mu ruku milosrđa, riječ utjehe, pogled ljubavi bratu čovjeku, odričući se i vlastitih hobija i svega drugoga što bi nam možda bilo zabavnije ili ugodnije. Istina je, pritom, da ti poticaji upravo dolaze od naroda i pobožnoga puka: takvi svećenike nukaju i potiču da se upuste u nesvećeničke poslove i probleme, i da u manje bitnim stvarima potroše svoj svećenički autoritet – baš kao što je to u današnjem čitanju netko iz mnoštva pokušao nagovoriti Isusa. Krist ne nasjeda na to: on je trajno sav okrenut bratu čovjeku svim svojim životom, sve do smrti!

Odgoj

Evanđelje pripovijeda kako se Isus okrenuo i pogledao Petra - i kako je taj pogled promijenio Petrovo srce (Lk 22, 61).

Kad bi se Isus danas vratio na zemlju, što bi najprije pogledao?...

Mislim da bi izvanredna dobrota u čovječanstvu najprije privukla njegovu pažnju.

Dobroćudan čovjek svuda vidi dobrotu;
zao čovjek vidi zlo, jer mi težimo u drugima vidjeti odraz nas samih.

Pronađi svog Samaritanca!

Pnz 30,10-14; Ps 69; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37

U današnjem čitanju Krist donosi jednu krasnu prispodobu koja može ići uz rame onoj o razmetnom sinu, odnosno o milosrdnom ocu – kako li je već tko naziva. Prispodoba o milosrdnom Samaritancu Kristov je način da navijesti novu zapovijed. Kako i znademo, Stari zavjet je zapovijedao da se ljubi svoje bližnje. Mojsijev zakon, dakle, nije zapovijedao da se ljubi nepoznate i daleke. To je bilo stoga jer starozavjetni čovjek nije bio dorastao punini zakona. No, Krist je došao dopuniti ga, i evo, dopunja ga u današnjem čitanju: nakon što zakonoznanac iskušava Isusa o tome koji zakon treba slijediti; na njegovo pitanje tko je moj bližnji, Krist kroz prispodobu o Samaritancu predstavlja novi ideal ljubavi. Tako već ovdje on zapovijeda novu zapovijed ljubavi – onu istu koju će kasnije dati svojim učenicima: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Budući da jednome zakonoznancu ne može izdati takvu zapovijed, jer on još ne zna tko je Krist, on tu ljubav opisuje u liku Samaritanca.

Samilost

Gospodine, milostiv si siromasima.

Ovaj svijet je kuća boli,

pun jada i straha, bijede i očaja.

Smiluj nam se.

Smiluj se svima

koji podnose pretežak život,

od kojih se traži više nego mogu,

koje satire sudbina

i koji ne nalaze smisla.

Smiluj se onima što su doživjeli neuspjeh,

zbunjenima, bolesnima i invalidima,

slijepima i uzetima,

osamljenima i neuglednima,

prezrenima i neshvaćenima.

Kava s učenikom

Iz 66,10-14c; Ps 66; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20

U ovonedjeljnom evanđelju čitamo izvještaj o tome kako Krist izabire sedamdesetdvojicu učenika i šalje ih da najave njegov dolazak po gradovima i mjestima kamo je planirao doći. Najprije recite „mir kuću ovoj“ – poučava ih da kažu pri ulasku u neku kuću ili mjesto, te da im kazuju: približilo se Kraljevstvo Božje. Kristovo djelovanje se u to vrijeme bilo već (ili tek) pročulo, te je njegov pohod tim mjestima tek trebao uslijediti. Stoga je jedna takva prethodnica bila sasvim logična strategija i sasvim prirodna stvar. Ali, što mi danas imamo od toga? I oni dosljedniji, koji i danas pokušavaju na taj način naviještati Krista, moraju konstatirati kako njihovi pohodi ne završavaju onako slavodobitno kako je to bilo kod njegovih Sedamdesetdvojice, koji nakon što se vratiše, oduševljeni izvješćuju: Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime! Nije li, dakle, snaga poslanja utihnula, nije li danas svakom mjestu to navješteno, jer skoro da nema, barem u našim okruženjima, čovjeka koji nije čuo za Krista, i u kojem već nije utemeljena neka župa; nisu li skoro svi već i kršteni? Što onda da činimo?

Što bi danas radila ona Sedamdesetdvojica?

Prijateljujem

Prijateljujem s čovjekom koji mi svako malo otkrije neko čudo. Čudo običnosti. Čudo nadohvat ruke. U onome što uopće nisam uočavao, on nalazi neslućeni svijet. Neizrecivu toplinu. Blizinu koja sve čini razumljivim. Ili barem prihvatljivim. Pod njegovim pogledom niče preobilje života. U njegovoj riječi odjekuju poruke koje podupiru, raskriljuju disanje duše. I što je najljepše, on me spremno uvodi u taj blagoslovljeni svijet. Uvodi svakog tko se odluči na hod s njim. Na zajedničko nasljedovanje Boga koji ide pred nama. Među nama. Riječ koju sam čuo već mnogo, mnogo puta, on mi daje čuti na posve nov način. Riječ koju on izgovara, razotkriva svoju iskonsku svježinu. Njegove riječi, nerijetko zahtjevne, pa i oštre, dobro se snalaze sa zbiljom. Zauzimaju se za nju. I nisu spremne odustati i kada je sve uokolo neprozirno.

Tko si ti?

Zah 12,10-11;13,1; Ps 63; Gal 3,26-29; Lk 9,18-24

Pitanje koje Isus postavlja svojim učenicima Što govori svijet, tko sam ja, možemo i mi sami sebi postaviti: poznaje li mene svijet? Ako u miru promotrimo to što ljudi o nama misle i govore, zapanjit ćemo se koliko ljudi jednostavno donose razne definicije i olako nas prosuđuju, i osjećat ćemo kako nas to nipošto ne obuhvaća sasvim, pa niti u bitnome. Rijetko tko bi, na pitanje tko sam ja, dao pravi odgovor: on je dijete Božje, stvorenje na putu u nebesa, kruna svih stvorova, miljenik duše Božje, kruna svih njegovih stvorova, najvažnija faca među svim stvorenjima! Rijetko tko bi se sjetio pogledati na moj ili tvoj život u tom kontekstu. Neki bi rekli on je inženjer, sportaš, vojnik, svećenik... Često i mi sami sebe tako predstavljamo, pa kažemo: ja sam student, radnik, profesor... jer, rado ćemo ispričati što smo sve napravili i proživjeli, te se s time i poistovjetiti. Zavolimo taj svoj život, postanemo ponosni na njega, jer ipak to nešto znači, ipak smo se oko toga trudili, ipak to predstavlja nekakvu vrijednost.

Isus čita novine

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

O razmimoilaženju čovjeka naspram samoga sebe i Drugih

Današnji čovjek ne prihvaća, on izabire. Postaje nijem.... pred misterijem odvraća pogled... ne želi postajati, negoli samo poživjeti do sutra. Kada će se početi događati su­sret... Smijemo li se danas više uopće nadati... i samo negdje u primisli zaustiti tu Riječ: susret Čovjekom s Čovjekom... Temeljni problem današnjice ogleda se u izbjegavanju procesa postojanja Čovjekom. Vječito napregnuti, zaboravljamo sami sebe. Suština nas samih ostaje izvan nas samih. Razoružani od samih sebe – krupnim koracima udaljavamo se od samih sebe, svoje otajstvene jezgre: osobnosti. Pitanje: Što je trunka spasa? Što nas može odvaditi od gubljenja samih sebe? Gdje naći vlastiti put otkupljenja... ? Ima li ga uopće više... ?

Čovjek današnjice zapostavlja samoga sebe. Napušta tišinu kao što neke majke napuštaju svoju djecu nebrojenim siroti­štima. Prezire odmor... Riječi. Upravo se tu otvaraju najbol­niji procijepi današnjice: Svijet je u strahu od samoga sebe... Ne poznaje se više...

Čovjek gubi svoju povijesnost postajući bespovijestan. Ne sje­ća se. Ne prepoznaje. Na nalazi. Ne prihvaća. Kako objasniti ne-srdačnost ljudskoga srca? Čije je srce u Čovjeku, ako ono nije čovjekovo? To je pitanje, na koje svatko od nas sam sebi treba dati odgovor.

Igra unutar reda

Biblijski gledano čudesa su prvotno povijesna stvarnost, a ne prirodoslovna. Čudom se smatra gotovo svaki - danas bi se reklo obični - Božji zahvat, odnosno prirodni tijek. Ali i iskorak iz toga tijeka. Istom će teološka refleksija staviti u odnos čudo i prirodu i nastojati taj odnos odrediti (definirati). Sveti Augustin veli da je veće čudo uzdržavanje cijeloga svijeta, upravljanje njime, nego nahraniti pet tisuća ljudi s pet hljebova, a ipak se nitko tome ne čudi, a čudi se umnažanju kruha, ne zato što bi ono, umnažanje kruha, bilo veće od ravnanja svijetom, nego što je rijetko. Čudo se u raznim dobima kod raznih mislilaca razno određuje (definira): Sveti Toma Akvinski čudo naziva mimonaravnom činjenicom (praetematurale), ali ne protunaravnom. Leibniz smješta čudo unutar naravi. Takvo poimanje je blisko biblijskome i augustinovskome shvaćanju. Mi bismo rekli: čudo nije iskakanje iz reda, nego igra unutar reda.

Matematika milosrđa

Milosrđe danas ima najčešće samo jedno značenje: milostinju, davati siromasima. Izvorno je ova riječ imala znatno šire značenje. Pogledajmo kako je došlo do njenog suvremenog značenja. Davanje siromasima je jedan od najočitijih izvanjskih znakova milosrđa, pa se često misli da se čitavo milosrđe u tome sastoji. Isto je tako u pjesništvu najuočljivija rima, pa neki misle da je prava samo ona pjesma, čiji se stihovi rimuju. Milosrđe znači ljubav u kršćanskom smislu. Međutim, ljubav u kršćanskom smislu nije samo osjećanje. To nije čuvstveno stanje, nego stav volje kakav prirodno imamo prema sebi i kakav moramo imati i prema drugima. Ljubav koju osjećamo prema sebi ne znači da smo sami sebi dragi. Ona znači da sebi želimo dobro. Isto tako je kršćanska ljubav (milosrđe) prema bližnjima, nešto potpuno različito od sviđanja ili simpatije. Nama se dopadaju ili sviđaju samo neki ljudi, a ne svi. Važno je shvatiti da ovaj prirodni osjećaj koji samo prema nekom osjećamo, a prema drugima ne, nije ni grijeh ni vrlina, jednako kao što se ni različiti ukusi u pogledu jela ne mogu smatrati grešnima ili ispravnima. To je samo činjenica. Međutim, očito je da način na koji se ophodimo prema drugima, može biti grešan ili pohvalan.

 paterluka.blog.hr 

Broj tekućeg računa (u Privrednoj Banci Zagreb) na koji možete uplatiti novčanu pomoć za Lukino liječenje u Krapinskim toplicama:

2340009-3206845858 

Nazovi humanitarni telefon:

060 600 001

i daruj mi korak.

AKO PREVIŠE PIJEŠ TO JE TVOJ PROBLEM. ŽELIŠ LI PRESTATI MOŽEMO TI POMOĆI!

Anonimni alkoholičari

Raspored susreta

Opširnije...

::::::::::::::::::::::::